Ovo je možda samo po sebi jasno i dosadno reći, ali mora biti pomenuto jer je veoma bitno, zbog činjenice da su planinski prostori na kojima su obije zemlje smještene odigrali ključne uloge u njihovom stvaranju i svemu ostalom što se poslije događalo.
Gotovo da ne postoji teoretska šansa da bi Švicarska i Crna Gora uspijele da se izbore za svoje postojanje da su umjesto Alpa i Dinarskih Alpa bile ravnice. Da je bilo tako, jednostavno bi se utopili u druge narode kao i drugi.
Jezgro koje se širilo
Historijsko srce Švicarske je kanton Švic, koji je zemlji vremenom dao ime. Pored tog kantona su postojala još dva koja su činila prvobitnu “Zakletu družinu”, kako se na samom početku priče ove države njihov savez nazivao: Uri i Untervalden. Ovaj potonji je kasnije podjeljen na dva polu-kantona, pa tako sada postoje četiri kantona u jezgru iz koga se ovaj savez kasnije širio i pretvorio u državu.
Slično tome, prvobitnu Crnu Goru činile su četiri nahije (moguće je izvući paralelu između ove teritorijalne jedinice i kantona): Katunska (kao najvažnija i u direktnoj paraleli sa Švicom), Lješanska, Riječka i Crmnička. To je bilo jegro iz koga će se tokom vekova ova država širiti i ka kome će gravitirati.
Cetinje se nalazi u nekadašnjoj Katunskoj nahiji, i de jure je prestonica Crne Gore, dok je Podgorica de fakto glavni grad koji je van historijskog jezgra. Švicarska uopšte nema de jure prestonicu, dok je de fakto glavni grad Bern, koji se ne nalazi u istorijskom jezgru.
Nastanak
Ovdje se paralele potpuno prepliću: imamo gorštake koji se mahom bave stočarstvom, žive u svojim planinskim predjelima i katunima, forsiraju kolektivno vlasništvo nad zemljom, biraju svoje vođe među sobom, odbijaju da se pokore imperiji, vode sa njima krvave bitke i uspijevaju da se izbore sa dušmanima vješto i lukavo se koristeći svojim gorskim terenom, koji poznaju bolje nego iko.
Iako Švicarsku danas generalno smatramo neutralnom i zemljom koja stremi miru, koja nije ratovala 200 godina, nastala je zapravo iz vatre i ognja, baš kao i Crna Gora. Protiv koga su bili usmjereni mačevi ovih planinskih ljudi?
Anti-imperijalističko državno utemeljenje
Švicarci su se krvavo borili protiv Svetog rimskog carstva i vojvodstva Austrije, kasnije i Francuza, ne bi li zadržali svoju autonomiju i svoj način života, i prije svega – svoju zemlju.
Sve isto kao i Crnogorci, čiji je zakleti neprijatelj bilo Otomansko carstvo, protiv koga je mnogi Crnogorac prolio krv, ne bi li zadržao isto ono za šta su se Švicarci nekoliko hiljada kilometara dalje jednako uporno borili.
Na kraju su i jedni i drugi uspjeli: Sveto rimsko carstvo je poslije nekoliko vijekova priznalo pravo kantonima da formiraju svoju sopstvenu državu – Švicarsku, kao što je i Otomansko na kraju priznalo pravo stolećima već odmetnutim nahijama da formiraju – Crnu Goru.
Religijska podjela
Švicarska je sa protestantnom reformacijom postala raspolućena zemlja, u kojoj su postojali dominantno rimokatolički i dominantno protestantski kantoni. Naredne će vijekove obilježiti krvavi građanski sukobi i ratovi između ove dvije strane.
Paralela postoji i u Crnoj Gori, gdje smo imali podjelu na pravoslavne i muslimane, ili pravoslavne i rimokatolike, zavisi u kom pravcu gledate.
Danas su građani obije države u suštini ujedinjeni oko istih principa, a glasovi crnogorskih muslimana i rimokatolika odigrali su bitnu ulogu na referendumu kojim je Crna Gora obnovila svoju državnost.
Kvarenje autentičnih demokratskih principa
Švicarska je do vremena Francuske revolucije i Napoleona postala zapravo zemlja u kojoj ste imali zemljoposjedničku i trgovačku elita koja je vladala i zgrtala novac. Slično tome, u Crnoj Gori se razvila plemenska aristokratija i vremenom institucija naslijednog monarha.
Ovakvo je stanje stvari postupno srušeno u Švicarskoj tokom 19. vijeka, dok se u Crnoj Gori izvornim demokratskim principa vratilo tek u 20. stoljeću.
Etnogeneza
Kada su počinjale priče obe gorštačke republike, nije moglo biti ni govora o nekakvom posebnom etničkom identitetu. Nego, ili nikakvog etničkog identiteta nije ni bilo, ili je bio povezivan sa nekim drugim, većim narodom koji je živeo u blizini.
Zapravo, slobodno se može reći da su prvobitni Švajcarci sebe smatrali Nemcima kao što su i prvobitni Crnogorci sebe videli kao Srbe.
Kako je međutim vrijeme odmicalo, tako su se neke bitne osobenosti razvijale zbog izolovanosti od ostatka etnosa i zbog vladanja samim sobom, pa postajale dominantne i počele da se vide kao ključne. Vijekovi su prolazili, a te osobenosti su postale beočuzi jednog novog etničkog identiteta, te su tako stvorene savremene nacije: švicarska i crnogorska.
Prosto reći da su Švjcarci u stvari ili Nijemci ili Francuzi ili Italijani, a Crnogorci da su Srbi, znači ne shvatati kako nacije nastaju, nestaju i kako se rađaju nove. Da, svakako je da su ovi spoljni identiteti bitni, ali daleko od toga da su jedini.
Zaključak
Svrha ovog teksta nije da stavi znak jednakosti između Švicarske Konferederacije i Republike Crne Gore, već da ukaže na interesantne paralele koje definitivno postoje.
Mislimo da nisu u pitanju puke slučajnosti: daleko je vjerovatnije da se radi o mješavini nekoliko bitnih faktora, poput geografije i sile historijskog procesa.
