Gornja ploča nad Brozovim grobom u kompleksu Kuće cveća u Beogradu, sva u mermeru, teška je devet tona. Mogla bi se pomeriti samo pomoću ogromne dizalice, a taj zahvat nimalo ne bi bio jednostavan, bezbjedan, ali ni jeftin.
Prema svjedočenju koje je inženjer Dragomir Gavrilović 2002. godine ispričao „Novostima“, ploča nad Titovim grobom bila bi još masivnija da je on uspio tih majskih dana 1980. godine, kada je trebalo što pompeznije pred očima svijeta i domaće javnosti sahraniti maršala SFRJ, da pronađe veći komad mermera. Gavrilović je preminuo prije sedam godina, ali je četiri godine ranije našem listu, a prvi put za javnost, otkrio da je Tito tog 8. maja zapravo sahranjen dva puta. Jednom za kamere, a potom stvarno.
Januara 1980. godine, kada se Tito razbolio, Gavrilović, koji je izgradio rezidenciju u Užičkoj 15, vilu „Mir“ i još šezdesetak rezidencija i skloništa, ali i rezidenciju iračkog predsjednika Sadama Huseina, nekoliko zdanja u Libiji, zatekao se u Engleskoj. Bio je fasciniran odnosom prema znamenitim sunarodnicima. Na nadgrobnoj ploči Viljema Šekspira vidio je da je uklesano samo piščevo ime, godina rođenja i smrti.
U vrijeme Titove bolesti, u Americi su ucenjivači ukrali posmrtne ostatke Čarlija Čaplina. Ovaj slučaj bio je na pameti svim članovima jugoslovenskog odbora za Titovu sahranu.
– Najvažnija misao bila nam je kako obezbijediti Titov grob da nikada ni najveštiji lopovi ne uspeju da ukradu njegove posmrtne ostatke, pa sam donio u Beograd najveću mermernu ploču koju je u tom trenutku bilo moguće pronaći – svjedočio je Gavrilović.
– Dva mjeseca kasnije, Titu je već bila amputirana noga – prisjećao se za „Novosti“ omiljeni Titov građevinac.
– Zovnem ljekare Stankovića i Kičića, a oni mi kažu da je predsjednik u komi, da je sve gotovo i da se pripremam za sahranu. Ali, s kim god sam od Titovih bliskih drugova pokušao da razgovaram o izgledu grobnice, svi su se hvatali za glavu i polušapatom mi govorili: „Gavro, ne spominji mi to, molim te.“
Gavrilović je samoinicijativno iz nekakvog nacrta uzeo mjere, angažovao radnike. Počela je izgradnja grobnice.
A, kada je 4. maja spiker RTV Beograd Miodrag Zdravković kroz suze objavio da je Tito umro, počela je Gavrilovićeva bitka s vremenom: za samo 72 sata u Kući cveća koju je Tito za života i pravio s namjerom da bude njegov mauzolej, morala se izbetonirati površina od 200 kvadrata u čijem sklopu je bila grobnica, prostor za mimohod i tribine za više od sto svetskih državnika.
Pripremama za sahranu rukovodio je tadašnji generalni sekretar Predsjedništva SFRJ, general Ivan Dolničar. Dok su Slovenci glancali „Plavi voz“ za posljednje Brozovo putovanje, Gavrilovićevi radnici padali su u nesvijest od iscrpljenosti, ali kada je osvanuo dan sahrane, 8. maj, posao je bio dovršen. Bila je spremna i nadgrobna ploča od aranđelovačkog bijelog venčaca, teška devet tona sa šekspirovski jednostavnim natpisom: Josip Broz Tito (1892-1980).
– Bilo je jasno da se ona samo pomoću dizalice može postaviti na grob, a tako dugotrajan i neizvjestan čin ne bi bio baš efektan pred svjetskim kamerama – svjedočio je inženjer Gavrilović. – Odlučili smo da umjesto prave nadgrobne ploče stavimo „masku“, takođe mermernu, ali znatno lakšu.
I dok je zahvaljujući TV kamerama gotovo čitav svijet posmatrao sahranu Broza, od koga se tu, u Kući cveća, opraštalo više od stotinu predsjednika, na čelu sa Leonidom Brežnjevim i Karterovom mamom, Gavrilovićevi nervi bili su zategnuti kao strune.
– Plašio sam se da se nešto ne otme kontroli, pitao sam se, šta ako svježe zalijepljene pločice počnu da otpadaju – prisjećao se Gavrilović.
Ipak, sve je proteklo bez neprijatnih iznenađenja. Kada su se kamere ugasile, a državnici napustili kompleks, tačno u 16.30 započet je finiš sahrane. Završni čin izgledao je ovako: sanduk sa maršalovim tijelom koji je zakovan stigao iz Ljubljane u Beograd, izvađen je iz grobnice, obložen bakarnom maskom i ponovo spušten na dno. Da bi Tito počivao što mirnije, preko sanduka je stavljena betonska ploča, pa na nju navučena ona teška, mermerna.
Gavrilovićevu ispovijest „Novostima“ i priznanje da je Tito dvaput sahranjen, kao i detalje obje sahrane potvrdio je i general Dolničar u svojoj knjizi „Generalov let“. On je, istina, tvrdio da je mermerna ploča bila teška 12 tona, ali inženjer Gavrilović, koji ju je i odabrao, najvjerovatnije je raspolagao preciznijim podatkom.
Decenijama poslije tog događaja, veoma mali broj ljudi znao je da se Titova sahrana otegla sve do ranih sati narednog jutra.
