Izraelska vojska je pozvala brata Abdulllaha Fejjada.
– Ovdje IDF, ti si Abdullahov brat, zar ne?
– Da!
– Daj svoj telefon Abdullahu koji sjedi pored tebe, moramo razgovarati s njim…
Brat je sa pogledom punim straha, ljutnje i tuge dodao telefon Abdullahu
Abdullah je razgovarao sa IDF- om i oni su mu kazali da se nalazi u bratovoj kući i da mu se tu nalazi cijela porodica.Pitali su ga da li želi da umre sam ili sa njima?
Abdullah im je odgovorio- Vi imate problem sa mnom, a ne sa mojom porodicom, niti sa mojim komšijama, dajte mi minut, ja ću izaći…
Izraelska vojska mu je rekla da izađe iz kuće i da telefon bude uz njega, da ne prekida vezu.
Abdullah je ustao, poselamio se sa bratom, zatim posljednji put pogledao svoju porodicu pogledom punim ljubavi i saosjećanja a zatim je izašao iz kuće.
Brzo je trčao dok nije stigao do praznog prostora, pogledao je u nebo i s osmjehom očekivao smrt.
Znao je šta dolazi nakon smrti i bio je zahvalan da smrt dolazi samo po njega a ne i po cijelu porodicu.
Priču o Abdullahovom preseljenju i ubistvu ispričao je Ebu Jazan iz Gazze.
„I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: “Mrtvi su!” Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!“