Zmajevi idu na neugodno gostovanje Izraelu, a selektor Safet Sušić za utakmicu u Haifi neće moći računati na kapitena Edina Džeku, Avdiju Vršajevića, Tina-Sven Sušića te od ranije povrijeđenih Seada Kolašinca, Vedada Ibiševića i Sejada Salihovića.
Međutim, vjerovatno najveći problem bit će izostanak napadača Manchester Cityja i Stuttgarta, jer je Pape tako ostao bez jedine dvojice klasičnih centarfora u timu.
S obzirom kako nije uputio naknadni poziv Milanu Đuriću, Aidinu Mahmutoviću ili nekom trećem, Sušić će izvesti ekipu bez pravog napadača na Ramat Gan stadion.
Samim tim, formacija 4-6-0 nameće se kao prirodno rješenje ovog problema.
Za sve koji nisu upoznati, formacija 4-6-0 vrlo je nekonvencionalna i zapravo je evolucija formacije 4-2-3-1, gdje se žrtvuje klasični napadač kako bi se ustupilo mjesto fudbaleru koji bi inače igrao kao trequartista (odnosno, u toj ‘rupi’).
Potencirana kao formacija budućnosti fudbala, sistem žrtvuje jednog napadača za taktičku prednost mobilne četvorke. Ofanzivci potom napadaju sa pozicija gdje protivnički defanzivci ne mogu markirati suparnike, a da pritom ne napuštaju svoje osnovne pozicije.
No, ova formacija zahtjeva izrazito vještu i brzu napadačku četvorku, koja će kreirati i koristiti svaki prostor koji im otvori protivnik. Sistem se oslanja isključivo na sposobnost tri veznjaka da međusobno izmjenjuju pasove i stvaraju prostor jedni za druge. Zbog ovih vrlo zahtjevnih uslova, kao i noviteta igranja bez pravog strijelca, formacija nije bila usvojena od strane mnogo timova, a kada i jeste, rijetko je bilo dosljedno.
Smatra se da je ovaj sistem prvi osmislio brazilski trener Carlos Alberto Parreira, ali prva ekipa koja je koristila sličnu formaciju na terenu bila je – vjerovali ili ne – Rumunija Anghela Iordanescua, koja je ovim sistemom izbacila veliku Argentinu u osmini finala SP 1994.
Luciano Spalletti koristio ju je u Romi, gdje je Francesco Totti „glumio“ napadača, no pravi procvat dogodio se u sezoni 2007./08 sa Fergusonovim Manchester Unitedom.
Kako bi izvukao ono najbolje iz Teveza, Rooneya i Ronalda, Fergie je odlučio igrati bez klasičnog napadača, a umjesto toga je dopuštao prednjoj trojci da se rotira tokom utakmice i stvara više prostora. Crveni đavoli su osvojili Premier ligu i Ligu prvaka, Ronaldo je postigao 42 gola, a sve to igrajući ovu, laici će reći, neatraktivnu i defanzivnu formaciju.
Ako je potreban daljni dokaz o efikasnosti ovog sistema, pogledajte Barcelonu iz sezone 2011./12. Revolucionar Pep Guardiola od samog početka trenerske karijere zalagao se za prelazak na igru bez klasičnog napadača, umjesto koga bi imao popularnu „lažnu devetku“. U svojoj posljednjoj sezoni Guardiola je potpuno prebacio Davida Villu na krilo, a u sredinu premjestio Lionela Messija, koji je na papiru bio, a i dan danas je “lažna devetka”. Njegova 73 gola iz te sezone dovoljno govore o efikasnosti ovog sistema, koji može biti uspješan samo uz adekvatne igrače (u ovom slučaju Busquetsa, Xavija, Fabregasa, Iniestu…).
Guardiola se potom upustio u avanturu zvanu Bayern Munchen. Slijedeći uspjeh iz Barcelone, Pep se vrlo brzo okrenuo starim navikama, zbog kojih je najviše ispaštao Mario Mandžukić. Svog Messija pronašao je u Mülleru i Götzeu, koji su se rotirali u sredini.
Ipak, u tekućoj sezoni, zahvaljujući nevjerovatno mobilnom Robertu Lewandowskom, koji kao klasični napadač izuzetno dobro odrađuje ulogu “lažne devetke”, Guardiola na raspolaganju ima veliki broj fudbalera koji rade tačno ono što se od njih traži. U principu, sa ovakvim rosterom, formacija više i nije toliko bitna, jer je Španac izgradio kameleonsku ekipu, koja igra podjednako kvalitetno u svakom sistemu.
Vraćamo se na EURO 2012., gdje je sistem 4-6-0 doživio vrhunac. David Villa je zbog povrede morao propustiti prvenstvo, a selektor Španije Vicente del Bosque pozvao je Torresa (van forme), Llorentea (bez gola za Furiju od 2010.) i Negreda (nema potrebnog iskustva). Iskusni stručnjak započeo je turnir sa Cescom Fabregasom kao “lažnom devetkom”, a upravo je sadašnji igrač Chelseaja bio strijelac u uvodnom remiju 1:1 sa Italijom. Sljedeće dvije utakmice počeo je Torres, koji jeste postigao dva gola (oba protiv Irske), ali nije ‘kupio’ del Bosquea.
Selektor Francuske Laurent Blanc ostao je iznenađen kada je njegova ekipa poražena 2:0 od Španaca u četvrtfinalu, jer nije očekivao Fabregasa kao najisturenijeg igrača. Del Bosque je mnogo rotirao pa smo u polufinalu protiv Portugala vidjeli Negreda od samog starta, ali ovaj je odigrao neubjedljive 54. minute, prije nego je zamijenjen Fabregasom.
Cjelokupnim nastupom na turniru Cesc je zavrijedio mjesto u početnoj postavi i u finalu protiv Italije, gdje smo svi mogli svjedočiti potpunoj dominaciji Španaca. Prednost od dva gola razlike nakon prvog poluvremena, a Fabregas je imao udjela u oba pogotka. Završilo je pobjedom od 4:0 i drugim uzastopnim osvajanjem Evropskog prvenstva.
Šta je potrebno kako bi jedna ekipa mogla igrati napadačku verziju sistema 4-6-0? Kao što smo vidjeli sa Španijom, morate imati ekstremno talentovane igrače sa loptom, koji imaju sposobnost zadržati loptu prije nego naprave ključni pas. Oni bez lopte moraju imati fantastično kretanje kao što su to radili Iniesta i Silva, koji su brzo osvajali loptu nakon što bi je njihovi saigrači gubili.
Selektor Njemačke Joachim Löw također je ljubitelj sistema bez pravog golgetera. 14. novembar 2012. ostao je upamćen kao dan kada je Elf po prvi put u svojoj historiji igrao bez prepoznatljivog napadača. Meč sa Holandijom završen je 0:0.
Naravno da tu nije bio kraj, jer je Löw nastavio eksperimentisati, da bi vrhunac došao pred početak ovogodišnjeg Mundijala, kada je pozvao tek dva klasična napadača – Klosea i Vollanda.
Ipak, plan je bio tu. Protivnici u grupi – SAD, Gana i Portugal – analizirani su kao momčadi koje su ranjivije na tempo i kreativnost nego li na sirovu snagu klasične devetke. Četiri uvodne utakmice u Brazilu Löw je počeo bez tipičnog centarfora, da bi u posljednje tri zaigrao sa Kloseom u vrhu napada. Ipak, presudni trenutak u finalu sa Argentinom bilo je uvođenje Götzea umjesto Klosea, a njegov pogodak za titulu savršeno oslikava pozicioniranje jedne „lažne devetke“.
Na kraju dolazimo do te čuvene „lažne devetke“. O čemu se tu zapravo radi?
Da ne bi dužili o tome kada su se termin i upotreba prvi put pojavili, reći ćemo samo nešto više o ulozi igrača na toj poziciji.
Kada se lažni napadač povuče, stoper ima izbor pratiti ga ili ostati na svojoj poziciji – ako se odluči na prvo, ostavlja upražnjen prostor u koji mogu utrčati igrači s krila; ako ostane na mjestu, protivniku ostavlja slobodu, vrijeme i prostor da uputi dodavanje ili da se sjuri u kazneni prostor u punom trku, kad ga je puno teže zaustaviti. Ako ga pak pokriva protivnički defanzivni veznjak, time se ostvaruje velika prednost u sredini.
Sve u svemu, formacija ipak ne bi trebala diktirati način na koji će fudbaleri igrati na terenu. Način na koji fudbaleri igraju trebao bi diktirati formaciju!
Kada je riječ o ekipama koje igraju bez napadača, u slučaju poraza one ne gube utakmice zbog ovog sistema, već bivaju poražene zbog igrača koji ne odgovaraju tom sistemu i koji nisu sposobni učinkovito odgovoriti na terenu.
Formacije nisu čvrste, nepokretne stvari. Timovi nisu raspoređeni kao igrači u stolnom fudbalu, nesposobni za sve osim letimičnog kretanja u određenoj ulozi.
Vrhunske formacije omogućavaju slobodu kretanja fudbalera. I zbog toga je najvažnije kako će se naši ofanzivni vezisti snaći bez klasičnog napadača u Haifi. Ono u što ne sumnjamo jeste kako će dati sve od sebe na ovoj, možda i presudnoj utakmici kvalifikacija.