Narod koji zaboravi svoju prošlost, postaje narod bez prava na budućnost, a šta tek biva sa narodom koji ne samo da zaboravi svoju prošlost, nego se počne diviti svojim dželatima. Kakvu sudbinu treba da zasluži narod koji bude podvrgnut genocidu u kontinuitetu, a da nikad ne izvuče pouku? Kakav je to mentalni sklop naroda, koji misli da se milost ogleda u oprostu genocida? Šta tek čeka narod koji je spreman da oprosti, ono za šta nema pravo, a nije spreman da pamti prošlost za šta je obavezan i pred Bogom uzvišenim i pred žrtvama nevinim? Kojim putem ide narod, kojem je preče da se zabavi uz muziku kojekakvih bjelosvjetskih probisvijeta, kahvanskih ‘pevaljki’ i ‘pevača’, nego da se osvijesti uz kulturu pamćenja, da se otrijezni uz čitanje, učenje i razmišljanje o onome što je bilo, kao pouku da nam se ne ponovi?
U kakvom je stanju narod, koji ima snage da u mjesecu julu, u kojem je udaren pečat jedanaestom po redu genocidu nad Bošnjacima od strane srpsko-crnogorskog državnog, političkog, vojnog, policijskog rukovodstva a u kojem su učestvovali SPC i narod, organizira koncerte kojekakvim genocidnim pjevaljkama i pjevačima na najvećem stadionu u državi, dok posmrtni ostaci žrtava genocida dvadeset i nešto godina poslije u nekoj od bosanskih mrtvačnica čekaju red za ukop, odnosno čekaju da neko od njihovih preživjelih ako ih uopće i ima, da krv kako bi se izvršila identifikacija? Šta reći o narodu, koji je počeo da poštuje svoje dželate, a da prezire svoje žrtve?
Mogu samo reći, ne halalim ti, Bošnjače!
Ne halalim ti, Bošnjače, što zaboraviš i prije nego li upamtiš! Ne halalim ti, Bošnjače, što misliš da imaš pravo da oprostiš, a da nemaš obavezu da pamtiš, opominješ! Ne halalim ti, Bošnjače, što si povio kičmu pred onima, pred kojima ti je farz ostati uspravan!
Ne halalim ti, Bošnjače, što djecu guraš u ralje novog genocida, svojim gafletom i zaboravom, svojom potrebom da sa zločinaca skineš breme zločina, tako što ćeš zaboraviti da je samo prije nekoliko godina krvava Drina tekla, da je bosanska zemlja prepuna još uvijek nepronađenih tijela nevino ubijenih Bošnjaka!
Ne halalim ti, Bošnjače, što pristaješ da te izjednače sa zločincima, da ti podmetnu laž, da si isti kao i oni koji su ti silovali majke, sestre, kćerke, supruge, koji su ti zaklali babu, sinove, braću, najbolje drugove, koji su ti zapalili kuću, porušili džmije, poravnali mezaristane, koji su ti žive zapalili čitave porodice!
Ne halalim ti, Bošnjače, što ti halališ dušmanima sinove Havine, Nazijine, Ajišine, Hatidžine…!
Ne halalim ti, Bošnjače, što si ti halalio krik užasa koji se prolomio iz grla silovanih bošnjačkih djevojčica, djevojaka i žena!
Ne halalim ti, Bošnjače, što ti je postalo svjedno što je tvoj današnji „prijatelj“ jučer bio sa onu stranu puščane cijevi!
Ne halalim ti, Bošnjače, što nemaš snage da se boriš za istinu, nego kukavički podliježeš lažima, onih koji su te vijekovima lagli, koji su ti ukrali identitet – bošnjački, jezik bosanski, kulturu nošnjačku i bosansku.
Ne halalim ti, Bošnjače, što svoju djecu ne učiš da pamte, što ih ne obrazuješ na istinskim vrijednostima, nego dopuštaš da ti djecu obrazuju na poštivanju dželata, i preziranju žrtava.
Ne halalim ti, Bošnjače, što ti je postalo svjedno, a trebalo bi da te se tiče, ko ti po Bosni hoda, ko ti u avliju ulazi, kome pružaš svoju čistu ruku u znak dobrodošlice i prijateljstva.
Ne halalim ti, Bošnjače, što si se zadovoljio sa onom „samo neka ne puca“, pa tako uspavan olakšavaš put do sebe onima koji već imaju spreman plan za tvoj nestanak!
Ne halalim ti, Bošnjače, što ne čuvaš živim sjećanje na najbolje sinove i kćeri ove zemlje, one koji su svoje živote i dijelove tijela dali za opstanak ove države i naroda!
Ne halalim ti, Bošnjače, ni to što ti je na duši više Tito nego Alija!
Ne halalim ti, Bošnjače, što misliš da ti je onaj četnik koji je u zadnji čas kokardu zamijenio petokrakom više antifašista, nego časni pripadnici Armije BiH!
Autor: Elmedina Muftić
