Kad Fatah Qayumie govori o novim izbjeglicama on se poziva na vlastita iskustva. Njegovoj integraciji je pridonijelo to što je postupak za azil “bio brzo završen”. Nakon toga je mogao posjećivati tečajeve njemačkog i raditi. “Posao je jako, jako važan”, kaže Qayumie. On smatra da nije dobro da država “uzdržava ljude”, kako on kaže, jer se tako ulijene.
Prije gotovo 30 godina Qayumie je pobjegao iz Afganistana. Na put je krenuo sa suprugom i djetetom. Njihova kćer je tada imala šest mjeseci. Obitelj je u Njemačkoj već nakon šest mjeseci dobila azil i Qayumie je počeo raditi – na početku kao čistač, zatim je vozio taksi, sortirao pisma u pošti, a onda je pokrenuo samostalnu djelatnost.
“Previše ih je odjednom”
U međuvremenu je Qayumieju 51 godina. Ima petoro djece i vlastitu kuću u novoizgrađenoj četvrti u Gießenu. Njegova tvrtka koja pruža usluge upravljanja nekretninama u međuvremenu zapošljava 70 ljudi. On je dakle postigao puno više nego što političari i istraživači radnog tržišta očekuju od doseljenika. Zašto i novi doseljenici ne bi bili tako uspješni?
Jedan problem Qayumie vidi u tomu “da ih je previše došlo odjednom”. Za to je, kaže on, suodgovorna i savezna kancelarka. Rezultat izjave Angele Merkel “Mi to možemo!” je to da sad dolaze i svi oni “koji svoju zemlju ne napuštaju stvarno zbog rata”. U njih on ubraja “gospodarske izbjeglice s Balkana” kao i “ljude iz Pakistana i Afganistana”.
Qayumie je jedan od rijetkih muslimana koji kritiziraju Merkel zbog njezinog držanja kod pitanja migranata. Većina ih ne dopušta kritiku “naše kancelarke” i hvale ju. Brojni muslimani se smatraju dijelom onoga “Mi” iz njezine izjave.
Stvar dobro formulira jedna mlada žena, kćer turskih gastarbajtera iz Frankfurta. “Mislim da ja svoj doprinos mogu i moram bolje dati u svom ‘mikrokozmosu’ kako bih jednoga dana, nakon puno godina, mogla reći, bila sam dio toga društvenog izazova, sudjelovala sam u tomu i nešto sam učinila.”
Izgleda da ovo kancelarkino “Mi” motivira ljude da pomognu. Brojne muslimanske zajednice diljem Njemačke su aktivne u pomaganju izbjeglicama. Angažman zajednica okupljenih oko džamija potpuno se oslanja na volontiranje, bez pomoći institucija. Na to su proteklih mjeseci u više navrata upozoravale islamske organizacije – i time reagirale i na one kritike da su premalo aktivne u pomaganju izbjeglicama.
Islamskim zajednicama nedostaje profesionalnog osoblja i novca. Jer, za razliku od kršćanskih organizacija i dobrotvornih udruga one ne dobivaju pomoć za to iz državnih blagajni.
Strah od jačanja nesnošljivosti prema islamu
Industrijski majstor Ahmed Araychi je član uprave jedne islamske zajednice koja okuplja uglavnom muslimane iz Maroka. Njemu je važno ukazati na angažman njegove zajednice oko pomoći izbjeglicama. “Ako Njemačkoj ide loše pogođeni smo i mi muslimani, dakle i mi smo dužni dati svoj doprinos da naša zemlja svlada te probleme”, kaže Araychi.
Prema njegovom mišljenju u Njemačkoj se kuka “na visokoj razini”. “Svi mi moramo biti spremni nečega se odreći kako bismo pomogli ugroženim ljudima.” Zemlja je gospodarski jaka, kaže on, ima dovoljno posla i blagostanja. Samo mali broj muslimana boji se gospodarskih problema i nesigurne ekonomske budućnosti.
Ali, neki se boje još veće nesnošljivosti prema muslimanima. Neke muslimanke koje nose maramu kažu da je okolina posljednjih mjeseci prema njima postala sumnjičavija i nesnošljivija. Mnogi se boje da će novopridošli migranti, od kojih su oko 80 posto muslimani, općenito utjecati na pogoršanje ugleda muslimana.
O tomu koliko su religiozni ti ljudi nema pouzdanih spoznaja. Stručnjaci pretpostavljaju da dio onih koji zbog islamističkog terora napuštaju svoju domovinu ima sumnjičav odnos prema islamu i da nisu izrazito religiozni.
“Mi smo se svih ovih godina jako trudili oko priznanja”, kaže Ayşe Eroğul. Sad ova 28-godišnja studentica strahuje od “nazadovanja društvene i političke integracije muslimana, jer novopridošli ne poznaju običaje ove zemlje i loše se ponašaju”.
Empatija s izbjeglicama
Selma Öztürk-Pınar ne razmišlja o tomu. Ona je kao kćer turskih gastarbajtera prije 37 godina rođena u Hannoveru. “Problema s priznavanjem imali smo i ranije”, kaže Öztürk-Pınar. Apsurdno je ako se zbog novopridošlih među “starim” migrantima i muslimanima širi strah od izolacije, kaže ova pravnica koja nosi maramu na glavi.
Öztürk-Pınar se zalaže za empatiju s izbjeglicama. Oni su traumatizirani ljudi, pate zbog gubitka domovine i trebaju pomoć kad dođu u Njemačku. Ali, novopridošli su ipak u prednosti u odnosu na njezine roditelje, kaže Öztürk-Pınar.
Njihova integracija se može odvijati brže i uspješnije, jer “već postoji infrastruktura”. U nju spadaju i islamske zajednice i migrantske organizacije koje se brinu oko muslimana, kaže Öztürk-Pınar.
Drugi nade polažu u njemačku politiku i institucionalnu pomoć. Mersudin Čehadarević kaže da su izbjeglice “ovdje dobro zbrinute”. Ovaj 42-godišnjak je 1989. iz Bosne i Hercegovine došao u Njemačku gdje su mu bili roditelji. U međuvremenu i sam ima obitelj, trgovac je automobilima, a volonterski vodi i udrugu jedne islamske zajednice u Frankfurtu na Majni.
U početku se i u njegovoj zajednici razgovaralo o izbjeglicama, kaže Čehadarević. “Mi smo čak darovali novac.” U međuvremenu izbjeglice nisu tema u džamiji.
Iako više ne sudjeluje aktivno u pružanju pomoći izbjeglicama, ta ga tema zaokuplja. Brinu ga prije svega oni koji su na područjima zahvaćenim ratom izvrgnuti bombardiranju i koji moraju strahovati za svoj život. On je, istina, musliman, ali nema pregleda o ratovima na područjima i u zemljama u kojima žive muslimani, kaže Čehadarević.
Zašto si “suniti i šijiti, Turci i Kurdi međusobno razbijaju glave”, zašto “idioti isušenog mozga” tvrde za sebe da su muslimani i ubijaju ljude, to mu ostaje zagonetka. Ovaj otac četvoro djece nije u stanju razumjeti događaje u svijetu i umiruje se molitvom. Jedna od molitava glasi: “Dragi Bože, pomozi ljudima da se urazume i žive u miru.”
