Ljudi kad imaju para, gledaju svoja posla, a ne šta se događa kod susjeda i komšije ili ‘preko bare’.
Sad kad su se malo umirile strasti (ako uopšte jesu) u vezi izbora republikanca Donalda Trumpa za predsjednika najmoćnije države na svijetu, bilo bi zanimljivo razmisliti kako je i zašto došlo do toga i kakav će to uticaj imati na Balkan, odnosno, države nastale na prostoru bivše Jugoslavije?
Ne sjećam se da su ikada američki izbori izazvali toliko medijske pažnje, ali je zanimljivo da niko ne govori o tome da se svijet promijenio i više ništa neće biti isto. Ne samo zbog globalizacije čiji je cilj uspostavljanje novih tržišta, već i zbog načina na koji se ona provodi.
Dugoročno gledano globalizacija je u redu, ali je pogrešan način na koji se nameće svijetu ili malom čovjeku, objektu prljave igre manipulacije i populizma, koju on ne razumije. Pa čak i ako razumije, ne može ništa bitno promijeniti, jer takva su pravila igre (koju vode oni najbogatiji).
Zbunjeni Trump
Stare matrice su potrošene, a nove su sofisticirane i nepredvidive. Alati i tehnike su uznapredovali toliko da ih samo ‘potkovani’ mogu pratiti. Društvene mreže su se ušunjale u svaku kuću i stvaraju dodatni privid demokratije, a ‘riality’ programi (u kojim se miješaju obični ljudi i nekakav ‘celebrity’, glumatajući ‘jednakost, bratstvo, slobodu’, ali u primitivizmu), lagano pretvaraju naciju u glupavu i poslušnu masu iz razloga da se lakše njome upravlja.
Čak je i Trump zbunjen. U prvom intervjuu CBS-u nakon izbora nije se mogao nadiviti čudima nove, moderne komunikacije, s kojom u svakom trenu može doprijeti do 28 miliona ljudi. Rekao je da su društvene mreže alat za borbu protiv potencijalnih netačnih napisa u medijima i da će ih nastaviti koristiti kao predsjednik države.
»Ne kažem da mi se to sviđa, ali poruka prolazi. Kad se objavi netačna priča ili nešto drugo, imam sredstvo kojim ću uzvratiti«, kaže Trump i odmah dodaje da će se on ‘suzdržavati’, ali da se niko na društvenim mrežama ne treba sramiti reći ono što misli.
»Meni je odličan taj način komunikacije. Smatram da su mi društvene mreže pomogle da pobjedim. One imaju veću moć nego novac.«
Ali, tu je i neoliberalni koncept. Nekada smo imali liberale i konzervativce (nasuprot socijalistima i komunistima), a sad imamo njihove rigidne i ekstremne opcije. Pohlepa je poremetila odnos i jedva uspostavljenu ravnotežu. U svijetu vlada jedan odsto bogatih koji su, preko svojih poluga, banaka i korporacija, u mašinu upregnule stotine i hiljade državnih funkcionera i službenika kojima politika, očigledno, nije osnovni motiv.
Banke i korporacije pripadaju vlasnicima kapitala, ali mi često ne znamo njihova imena zbog zaštite osobnih podataka. Jedino poznajemo ljude koje smo na slobodnim i demokratskim izborima odredili da nas zastupaju i štite naše interese. Da li to oni doista rade ili ‘vežu konja’ gdje im onaj drugi gazda kaže, zaključite sami.
Ista meta, isto odstojanje
To je stvarno stanje stvari ili realna slika svijeta (Donald Trump se savršeno uklapa), ali je percepcija siromašnih oduvijek bila i biće, da će doći nekakav mesija, koji će riješiti naše probleme. Prije svega, materijalne i finansijske… Mi drugih problema objektivno nemamo, odnosno, kad imamo para, sve nam je ravno do mora. Šta nas briga ko je predsjednik Amerike. Ili, ko je naš predsjednik.
Naravno, tu je i populizam. Danas se zna u čijim je rukama stvarna vlast. Kapital gospodari svijetom i Tramp će njemu služiti. Ali da bi došao u tu situaciju, morao je obećavati sve i svašta. Ono što možda može ispuniti i ono što ne može. Znači, lagao je… Što danas i nije veliki grijeh, jer svi lažu, ali je grijeh da su mu neki slojevi ljudi povjerovali, a poslije će biti frustrirani kad shvate da su prevareni.
U tome je ‘kvaka’ kod lažnih obećanja. Novi predsjednik mora dobro paziti šta radi da ne bi došlo do pokretanja ‘impeachmenta’ (opoziva). Iako republikanci imaju većinu i u Senatu i u Kongresu, mnogi važni članovi stranke su protiv njega, tako da ne vjerujem da će se on upuštati u riskantne poteze i mijenjanje utabanih staza američke unutrašnje ili vanjske politike. Teško da će nešto raditi drugačije. Zapravo, promjene će biti kozmetičke. Na bolje ili na gore (ako gore uopšte može biti, jer je vrli novi svijet na ivici opasnog zaoštravanja i rata, i to se mora umiriti).
Što znači da se ni na Balkanu ništa bitno neće desiti. Ista meta, isto odstojanje… Jedino će Evropska unija morati povući nekakve odlučnije poteze. U ovom ili onom smjeru. Ili će postati druga Amerika (federacija) ili će se polagano raspadati. Nadamo se u miru i bez krvi.
Zato svi oni koji na prostoru bivše Jugoslavije od ove promjene u Bijeloj kući očekuju neku korist za sebe, pogrešno razmišljaju. Osim što će doći u posjetu Sloveniji da ‘inauguriše’ prvu damu, Donald Trump ostale neće ‘ni primirisati’… To je prilično daleko od njegove zone interesa. Tako da se ovaj ‘proruski blok’ bezveze raduje, ali i ‘minderlije’ mogu odahnuti.
Političari na Balkanu moraju shvatiti da je njihova sudbina, prije svega, u njihovim rukama i trebaju zajedno raditi da svoja društva učine boljim i sigurnijim. Za to su potrebni novi lideri i političari koji neće obećavati ono što ne mogu ispuniti, ali će ispuniti ono što se od njih očekuje, a to je da stvore ambijent da privreda profunkcioniše. Potencijala ima i niko drugi neće završavati domaće poslove.
Zamišljeni mentori
U Hrvatskoj je (nova) vlada krenula ambiciozno sa poreskom reformom koja ima za cilj da rastereti gospodarstvo, samim tim i građane. Čini se da je smjer kretanja u reindustrijalizaciju i proizvodnju, odnosno, svođenje ‘uvoznih lobija’ u realne okvire. Hrvatska je u Evropskoj uniji i NATO-u, i ona mora ‘igrati igru’ koju je prihvatila ulaskom u te asocijacije. Što bitno određuje odnos i ‘partnerstvo’ prema SAD-u.
Crna Gora je ‘debelo’ na tom putu i povratka više nema, dok Srbija, i dalje, igra nekakvu dvostruku igru koja joj, već sada, stvara probleme. Jasno je da ona ne može sama napraviti svoju ekonomsku tranziciju i uskoro mora donijeti konačnu odluku… Što će, dodatno, stabilizovati odnose u regionu, zapravo, definisati odnos prema SAD-u i Donaldu Trumpu. Samim tim, i Kosovu.
U BiH stare matrice više ‘ne piju vode’, jer nema rezultata. Od ‘šuplje priče’ i populizma se ne živi. Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska, nema više ništa novo za ponuditi, a svojim lažnim obećanjima, došao je i u svojevrsnu izolaciju. I na unutrašnjem, i na međunarodnom planu. Sada ovisi jedino o kreditima MMF-a.
S druge strane, jasno je da Bakir Izetbegović, lider SDA, neće nikoga zaposliti od onih 100.000 ljudi (koliko je obećao), jer to i nije njegov posao. Političari se bogate, a drugi nemaju ni za goli život, zato što u BiH ne postoji odgovornost za olako izgovorena obećanja. Kad se to promijeni i kad se ti političari promijene, tek onda može biti bolje.
Dragan Čović, iz HDZ-a BiH, takođe svojim sunarodnjacima obećava kule i gradove. Ili, makar treći entitet. Kao da je to najvažnije pitanje. Kao da će forma promijeniti suštinu… Klijentelistički način razmišljanja, a i praksa, dovela je mali broj ljudi u izuzetno povoljan finansijski položaj, dok većina preživljava na granici siromaštva i ispod tog minimuma. Ko je za to kriv? Sistem, politika, država, ili lijenost i nesposobnost naroda?
Građani su, s pravom, nezadovoljni i očekuju da će im pomoć stići sa strane. Od nekih zamišljenih mentora i strateških partnera. Od Trumpa, Putina ili Erdogana… Ali, neće. Nikada nije, osim ako je njihov interes u pitanju… Zato ‘u se i svoje kljuse’.
Ljudi kad imaju para, gledaju svoja posla, a ne šta se događa kod susjeda i komšije ili ‘preko bare’.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
