Ovo piše američka novinarka i autorica Patriša Pirson, koja tvrdi da rezultati njenog istraživanja upućuju da ljudi spoznaju kada im kucne zadnji čas na ovom svijetu. Navodno, u periodu od 72 sata pred smrt, oni počinju da govore u metaforama o putovanju. Terminologija jeste različita, pa tako jedni traže svoje cipele, drugi avionske karte, a treći ponavljaju kako “žele da idu kući”…
– U trenucima dok je ležala na samrti, moja sestra, oboljela od raka dojke, ponavljala je uporno “ja ne znam kako da odem”, a čak je spominjala i neke stjuardese…
Bolničarka Megi Kalanan, koja je radila u Centru za palijativnu njegu smrtno bolesnih pacijenata u Virdžiniji, navodi pitanje jednog pacijenta oboljelog od raka pankreasa, postavljeno u samrtnom času: “Da li moja žena zna sve u vezi sa pasošem i kartama?”
Kalananova je bila u situaciji da njeguje stotine pacijenata sve do smrti i smatra da vizije putovanja njenih pacijenata nisu puka slučajnost.
Samrtnici često imaju “priviđenja” za koje zdrave osobe vjeruju da su prosto efekat jakih analgetika koje pacijenti uzimaju. Međutim, da li je tako? U jednoj velikoj internacionalnoj studiji, koju su sproveli psiholozi dr Karlis Osis i dr Erlendur Haraldson sa Islandskog univerziteta, ustanovljeno je da većina pacijenata koji su još uvijek svjesni nekih sat vremena pred smrt, vidi svoje voljene koji su preminuli, bez obzira na to da li su primali takve lijekove ili ne. Studija je obuhvatila osobe iz potpuno različitih kultura – iz SAD i Indije.
U nekim slučajevima, ljudi vide članove porodice i prijatelje za koje nisu ni bili svjesni da su umrli. Među prvim detaljno istraženim izvještajima o vizijama pred smrt, našao se i slučaj žene koja je umirući na porođaju rekla svom akušeru u jednoj dablinskoj bolnici kako pred sobom vidi preminulog oca. Zatim je vidjela nešto što ju je zbunilo: “Vida je sa njim”. Ponavljala je to, a Vida je bila njena sestra, inače preminula tri nedjelje prije toga. Međutim, informacija da je Vida umrla bila je skrivena od samrtnice.
