Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je Glavna skupština UN-a usvojila 9. prosinca 1948. godine, jedina je osnova za pokretanje postupka zemalja, koje su bile žrtve agresije Miloševićeva režima, protiv Srbije pred UN-ovim Međunarodnim sudom pravde u Haagu (ICJ).
Za sudovanje po bilo kojem drugom osnovu, dakle, za kažnjavanje zločina agresije, za vođenje takva spora bila bi potrebna suglasnost druge strane. Bosna i Hercegovina zato je prva pokrenula postupak protiv Srbije, utemeljen na Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, i to još dok je trajala agresija Miloševićeva režima na BiH.
Iako je ICJ zločin agresije ograničio samo na prostor Srebrenice i Žepe, dakle, na zločin koji se dogodio tek nakon pokretanja postupka, i iako je konstatirao da nije moguće dokazati krivicu Srbije za organiziranje i provođenje zločina genocida, jer nije u dovoljnoj mjeri dokazana potpuna kontrola Beograda nad vojnim jedinicama Mladićeve paravojske, utvrđeno je da je Beograd propustio spriječiti genocid i da naknadno nije, a mogao je, kazniti njegove počinitelje.
Iako nije u potpunosti uspjela u postupku pred haaškim Međunarodnim sudom, BiH je postigla svrhu zbog koje je pokrenula postupak: najprije je izazvala pozornost međunarodne javnosti na zločine u ratu na svom području, dobila je priznanje postojanja, doduše, ograničenoga genocida, ali pitanje je li na cijelom području BiH Mladićeva vojska provodila genocid još je otvoreno i o njemu se još raspravlja i pred ad hoc Međunarodnim sudom za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY), ali i u međunarodno-pravnim ekspertnim krugovima.
Visoko organizirani zločin
Genocid, naime, prema definiciji iz Konvencije, nije zločin kakvog „slave“ „koljački deseterci“, nego visoko organiziran zločin. Zločin u Srebrenici, upravo prema visokoj organiziranosti počinitelja, prema tome što je funkcionirao kao „industrija smrti“, ali i prema organiziranoj konspiraciji, koja ga je pratila, zavjetu šutnje, organiziranju premještanja primarnih, pa i sekundarnih grobnica, organizaciji s ciljem zametanja traga zločina, odgovara opisu genocida.
Međunarodni pravnici nisu imali simpatija za ovo poigravanje pojmom genocida, pa Hrvatska nije uspjela pred Međunarodnim sudom.
Međunarodni sud, doduše, nije utvrdio da je režim u Beogradu posve nadzirao Mladićeve trupe, ali nije bilo problema s dokazivanjem da je postojala „mens rea“, namjera da se zločin genocida ostvari.
Za razliku od Bosne i Hercegovine, Hrvatska nije uspjela dokazati da je na njenom teritoriju Miloševićev režim proveo genocid. Ona je proces pokrenula tek poslije rata. Tužba je podnesena u vrijeme kraja Tuđmanova režima i gotovo potpune izolacije Hrvatske.
Poslije se Hrvatska tužbom nastojala koristiti kako bi pokrenula dijalog s Beogradom o poratnoj normalizaciji, razjašnjavanju sudbine nestalih hrvatskih građana, povratu odnesenih arhiva i umjetničkog blaga, ali i kako bi Beograd priznao agresivni karakter Miloševićeva režima.
Međunarodni pravnici nisu imali simpatija za ovo poigravanje pojmom genocida, pa Hrvatska nije uspjela pred Međunarodnim sudom.
Valjalo je očekivati da će neuspjeh Hrvatske zaustaviti daljnje pokušaje dokazivanja genocida u agresivnim ratovima Miloševićeva režima, ali Kosovo se našlo u situaciji kad im se upravo tužba protiv Srbije, zasnovana na Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida, čini korisnom za ostvarivanje političkih probitaka.
Miloševićeva smrt prije presude
Zločini Miloševićeva režima, vojske i policije pod njegovim vrhovnim zapovjedništvom nesumnjivo su imali karakter ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. Te je zločine, uostalom, ICTY već i kaznio presudama zamjeniku premijera SR Jugoslavije Nikoli Šainoviću, šefu Ministarstva unutarnjih poslova Sretenu Lukiću i zapovjedniku Vojske Jugoslavije Nebojši Pavkoviću.
Slobodan Milošević, kao prvooptuženi u zločinačkom pothvatu, smrću u vrijeme postupka, izbjegao je osuđujuću presudu.
Srbija je, vezano uz Kosovo, pred Međunarodnim sudom u Haagu do sada bila poražena u jednom postupku koji je sama pokrenula. Njeni političari mislili su da mogu osporiti samu Deklaraciju o neovisnosti, i to kao akt protivan međunarodnom pravu.
Kosovo je još 2008. proglasilo neovisnost, a unatoč priznanju od strane velikog broja država, ono još nije niti član UN-a, niti bitnih međunarodnih organizacija. Proces protiv Srbije pred UN-ovim sudom, za Kosovo je svojevrsni proces međunarodne afirmacije.
Budući da se proces pokreće na osnovu Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida, Kosovo u ovom slučaju može biti strana u postupku, iako mu Srbija odriče pravo na državnost, a UN ga još nije primio u svoje članstvo (štoviše, teško je i procijeniti kad bi se to moglo dogoditi).
Srbija je, vezano uz Kosovo, pred Međunarodnim sudom u Haagu do sada bila poražena u jednom postupku koji je sama pokrenula. Njeni političari mislili su da mogu osporiti samu Deklaraciju o neovisnosti, i to kao akt protivan međunarodnom pravu.
Međutim, Međunarodni je sud ocijenio da su prilikom proglašavanja neovisnosti bila suprotstavljena dva načela: načelo suvereniteta i načelo zaštite ljudskih prava, pa je odlučio dati prednost načelu zaštite ljudskih prava. Time je i Međunarodni sud u Haagu implicitno definirao karakter agresije Miloševićeva režima protiv albanskog stanovništva na Kosovu.
Pitanje je, međutim, je li to dovoljno da bi se dokazalo kako je postojala zločinačka namjera da se uništi albanska nacionalna zajednica na Kosovu, jesu li zločini Miloševićeva režima imali „kvalitetu“ genocida ili su bili zločini protiv čovječnosti, ratni zločini, etničko čišćenje…
Kosovo kao osjetljiva zona
Slučaj Makedonije, koja je ostala „zamrznuta“ zbog grčke blokade vezane uz ime i odnos prema „helenskoj tradiciji“, unatoč velikom iskoraku, što su ga makedonske političke elite učinile „Ohridskim sporazumom“, pa država danas puca po šavovima, a Europa još uvijek ne nalazi način da ispravi svoju odgovornost, pokazuje nam kako opasna mogu biti ovakva „zamrzavanja statusa“.
Kosovo ima potencijal afirmirati se i kao država i kao nacija, samostalna politička zajednica, koju s Albanijom, doduše, vežu zajednički jezik i dio povijesne tradicije, ali koja ima svoj vlastiti politički identitet.
Sedam godina priznate, ali nerealizirane državnosti, bez jasne državne perspektive, Kosovo čini vrlo osjetljivom zonom.
Na političku su površinu tako isplivali vrlo rizični scenariji prevladavanja blokade afirmacije države. Najgori je onaj zasnovan na mijenjanju granica: ako se Kosovo već ne može afirmirati kao samostalna država, može ojačati državnost u okviru „povećane“ Albanije. Odbijajući prihvatiti činjenicu samostalnosti Kosova, Srbija riskira poticanje upravo ovakvog scenarija.
Kosovo ima potencijal afirmirati se i kao država i kao nacija, samostalna politička zajednica, koju s Albanijom, doduše, vežu zajednički jezik i dio povijesne tradicije, ali koja ima svoj vlastiti politički identitet. Albanija i Kosovo nisu ono što su bile SR Njemačka i DR Njemačka, dakle, dvije države jedne jedinstvene nacije, nego su otprilike ono što su Austrija i Njemačka – dvije nacije zajedničkog jezika, ali odvojenoga političkog identiteta.
Hashim Thaci, današnji ministar vanjskih poslova Kosova, i formalno je pred Vijećem sigurnosti UN-a najavio kako će Kosovo ustati tužbom protiv Srbije zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida. Nakon najave na takvom mjestu Kosovo nema mnogo manevarskog prostora za odustajanje od te namjere.
Mogućnost vansudskog poravnanja
Hrvatska je godinama, i prije nego što je njena tužba pred Međunarodnim sudom prihvaćena, nudila Srbiji izvansudsko poravnanje – dogovor o političkom rješenju kako bi se izbjegao rizik kojem se obje strane izlažu pred međunarodnom sudskom instancom.
Nakon relativnog neuspjeha BiH i potpunog neuspjeha Hrvatske u takvim postupcima, Kosovo se iniciranjem procesa izlaže riziku.
Valja pretpostaviti da je kosovski šef diplomacije spreman na takav scenarij izvansudskog poravnanja, koje bi vodilo uklanjanju blokada Srbije punoj afirmaciji kosovske državnosti, ali poznajući mentalitet politike u Beogradu, malo je vjerojatno da bi Srbija mogla pristati na razgovore o punom priznavanju kosovske državnosti. Pogotovo, znamo li da je upravo ovih dana predsjednik Nikolić Vladi Srbije uputio „Platformu o Kosovu i Metohiji“, koja se zasniva na konceptu kojim Srbija Kosovu daje „više od autonomije, ali manje od državne samostalnosti“.
Lako je razumjeti motive kosovske diplomacije za pokretanje procesa protiv Srbije, zasnovanoga na Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, ali nakon relativnog neuspjeha BiH i potpunog neuspjeha Hrvatske u takvim postupcima, Kosovo se iniciranjem procesa izlaže riziku da pred međunarodno-pravnom institucijom bude doživljeno kao strana koja se nastoji koristiti važnom UN-ovom Konvencijom, usvojenom da bi se spriječili najgori oblici zločina protiv čovječnosti, radi ostvarivanja drugih političkih probitaka.
Potez ministra Thacija zato se čini rizičnim, ali je istina da bi izostanak aktivne politike Kosova i za tu državu, i za regiju, mogao biti daleko rizičniji.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
