“Leise, leise lasst uns singen…” Utorak je u Vestfaliji, na zapadu Njemačke, devet je sati uvečer. Traje proba muškog zbora gradića Soesta “Concordia 1879”. Posljednja pjesma te večeri je “Nächtliches Ständchen” (ako želite poslušati izvedbu jednog drugog zbora: https://www.youtube.com/watch?v=2RS9iMvhmqs), pjesma Franza Schuberta omiljena među mnogim muškim zborovima. Članovi zbora su premjestili stolove u gostionici gdje drže probu i postavili klavir u sredinu sale. U zboru je mnogo sijedih glava, a i u razgovoru se vidi: mnogi su ovdje već godinama, čak i desetljećima.
“Što je njemačko? Pa mislim da je to ovo što mi radimo. Sakupimo se i pjevamo. To je za mene nešto posve njemačko”, kaže nam jedan član zbora. “Njemačko je zajedništvo, ono što nas drži zajedno”, dodaje drugi. “Mislim da je tipično njemački njemačka točnost (Pünktlichkeit)”, objašnjava nam treći. “Ali kad se mi ovako ovdje okupimo, onda je manje važna točnost nego ta naša njemačka ugodnost (Gemütlichkeit). I taj se pojam uvijek povezuje sa Nijemcima, zar ne?” Čitav zbor se slaže i sa tom tvrdnjom.
“Red i rad”
I dalje smo na zapadu Njemačke, u Porajnju. Petak je u seoskoj krčmi. Na jelovniku se nudi odrezak (Schnitzel) i pečeno pile. Na šanku ispod staklenog zvona: tipični njemački kosani odresci (u tom dijelu Njemačke se zovu Frikadellen – ili Frikas od milja. Ali to su i Bulette, Fleischpflanzerl, Klopse… Ima čak pedesetak različitih naziva za kosani odrezak). Za šankom su dva muškarca, a iza njih još dvojica igraju biljar. Pitamo gostioničarku: što je njemačko?
“Pouzdanost, spremnost na rad i marljivost. Da, marljivost i odvažnost da se prihvatite svakog posla, tako je to.” “Njemačko je moja domovina”, dodaje muškarac. “To je zemlja u kojoj sam rođen. Zato se osjećam kao Nijemac i da tako mogu reći, ovo je moja domovina, tu pripadam.”
“Njemačko je adjektiv”, objašnjava nam profesor srednjovjekovne povijesti Johannes Fried iz Frankfurta. “Kad kažete ‘njemački narod’ to je čak dvostruka varka. Jer Deutsch zapravo znači ‘narodski’. Riječ potječe od stare riječi iz karolinškog doba theodisc što je tada značilo tek ‘na jeziku pučana’. Ništa drugo to ne znači. A Deutschen su ljudi koji govore tim narodskim jezikom. Koji je to jezik, to se time ne kaže. Narodni jezik u Bavarskoj je bavarski i govore ga Bavarci, Alemani su govorili alemanski, Franci su govorili franački i tako dalje.”
Gotovo sve – iz uvoza
“Pitanje broj 295.: Koja religija je označila europsku i njemačku kulturu? A: hinduizam, B: kršćanstvo, C: budizam, D: islam”, piše u završnom testu Ureda za migracije i izbjeglice “Život u Njemačkoj”. Njime se došljake, nakon orijentacijskog tečaja, upoznaje sa političkim sustavom Njemačke, vjerskom raznolikošću i ravnopravnošću muškaraca i žena.
“Isprva smo imali kršćansku tradiciju koju su misionari širili u našim krajevima”, objašnjava nam profesor Fried. “Jezik je bio latinski, jezik starih Rimljana. Time je označen i drugi izvor, naime sama antika. Preko Rimljana su nam došle vrijednosti antike koje su pak oni sami preuzeli od starih Grka i dalje. Tako je došlo čitavo mnoštvo vrijednosti koje su postale tradicija. Sloboda, ravnopravnost ili humanost, vrijednost i dostojanstvo čovjeka. Sve su to stvari koje nipošto nisu nastale u Njemačkoj, nego su uvezene u Njemačku iz inozemstva.”
Claudia D’Avino je rođena u Duisburgu, novinarka je po zanimanju i njena oba roditelja su u ovu zemlju došli iz Italije. Zato odlično govori oba jezika tako da je još kao studentica često radila kao prevoditeljica na velesajmovima: “Naravno da sam tamo susretala mnogo Talijana i svaki put kad su čuli moju priču su govorili: oh, ti si zapravo savršena. Ti si mješavina talijanske kreativnosti i njemačkog smisla za organizaciju. To jest pomalo primitivno shvaćanje i tu je mnogo predrasuda. Ali ponekad mislim – možda ipak ima nečega u tome.”
“Mi smo nemiran narod”
Stephan Grünewald je psiholog iz Kölna koji je na čelu jednog instituta za ispitivanje tržišta. Njegov glavni posao i jest razumjeti što je to “njemačko” – ali ta zadaća nije lagana: “Njemačka je zemlja koja na temelju brojnih lomova i podjela u svojoj povijesti zapravo nema nekakav čvrsti nacionalni identitet. Ali identitet je nešto kao zaštitni sloj i on nudi sigurnost u vlastito postojanje. Amerika ima ‘američki san’ i Amerikanci imaju stav kako će uvijek sve ići naprijed i biti bolje, bez obzira gdje se nalazili. A to samopouzdanje, tu sigurnost u vlastito postojanje mi zapravo nemamo. Mi uvijek tražimo smisao. Ali upravo nas to čini i kreativnima i domišljatima. Time mi nismo samo zemlja njemačkih strahova, nego i zemlja ljudi koji razmišljaju drugačije, zemlja ideja, zemlja patenata, zemlja izumitelja. To znači da na kraju krajeva imamo dar da u tom vječitom napornom procesu potrage uvijek iznova izmišljamo i sebe i svijet oko nas.”
Upravo taj nemir je razlog, misli ovaj profesor, zašto je Njemačka zemlja sa toliko propisa i zakona, sa najviše prometnih znakova na čitavoj planeti. “Taj naš nemir možemo jedino ograničiti tako da čitavom svijetu postavimo naša pravila. Dakle svi ti državni službenici, naš TÜV (Njemački tehnički pregled, ne samo vozila nego svih aparata op. pr.), DIN norme (Deutsche Industrienorm – industrijski standardi sve do dimenzija papira na primjer DIN A-4), ti naši redovi vožnje. Sve je to nama užasno, užasno važno. Pouzdanost i predvidljivost, to je naša brana protiv vlastitog nemira.”
“Ako će to nestati…”
Vratimo se našem muškom zboru. I taj zbor je dokaz za tvrdnje profesora psihologije: pjevanje u zboru podrazumijeva harmoniju i taj red i harmoniju dobar zbor širi i na publiku. “A što se onda tiče tolerantnosti i ako to sad proširimo na tolerantnost na druge ljude, onda brzo stižemo na tu takozvanu kulturu dobrodošlice, što je sad velika riječ u Njemačkoj”, kaže nam psiholog Grünewald. “Naravno da ima mnogo otpora i mnogo ljudi koji su protiv toliko došljaka. Ali mi se moramo i izvan Njemačke pomiriti s tim kako Njemačka nije onakva kakva je bila prije. Samo mi to moramo shvatiti, drugi ne.”
U zboru “Concordia 1879” odlično znaju da se svijet oko njih promijenio i da su u zboru ostale samo sijede glave. Samo četiri člana zbora su mlađa od 40. “Mlade ćemo privući samo pjesmama koje će i njih oduševiti. A te starine, da uzmemo samo pjesme Schuberta i sve te stare stvari, to nikoga ne tjera da padne sa stolice”, konstatira jedan član. “Ne znam, mislim da će sve te stare stvari jednom ipak nestati”, tuži se drugi na što odmah mnoge članove diže na noge: “Ne, to nikad neće nestati, to ne vjerujem.”
“Mislim da te starine nikad neće izumrijeti, nego će uvijek ostati u tradicijama zborova. Ali pored starih će se pjevati i nove pjesme. Jer inače sam nešto u mom životu činio posve pogrešno, ako sad odjednom sva ta starina više ništa ne vrijedi”, konstatira član muškog zbora iz Soesta.
Onda ispijaju svoje (njemačko) pivo i kreću kućama, nerijetko u (njemačkom) automobilu. Sasvim sigurno jednog ili drugog kod kuće čeka i (njemački) kupus i (njemačke) kobasice uz (njemački) kruh od integriranog brašna. Ili tek jedna slasna Frikadelle pred televizorom.
