„Da bi se ostvario princip suverenosti naroda Jugoslavije, da bi Jugoslavija predstavljala istinsku domovinu svih svojih naroda i da nikad više ne bi postala domenom bilo koje hegemonističke klike, Jugoslavija se izgrađuje i izgradit će se na federativnom principu, koji će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.“
I tako su, prije tačno 77 godina, u Jajcu udareni temelji Jugoslavije, zemlje koja će se pola stoljeća kasnije pretvoriti u krvavu arenu u kojoj su njeni narodi i narodnosti na najbrutalniji način pogazili sve ideje iz gore ispisanog teksta, odluke Antifašističkog vijeća Narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) od 29. novembra 1943. o uspostavi zajedničke države koja će se temeljiti na zajedništvu, bratstvu, jedinstvu, ravnopravnosti…
Svemu onome što će kasnije doživjeti havariju u krvavom nacionalističkom piru koji se igrao na području od Vardara do Triglava.
I dok i danas, u gotovo svakoj od država nastalih raspadom Jugoslavije, nacionalno i nacionalističko drži suvereni primat u svakoj društvenoj pori, 29. novembar, nekadašnji simbol potpuno suprotnih ideala i omaž višedecenijskog zajedništva „naroda i narodnosti“, pretvara se u izbledjeli datum iz historijskih knjiga o kojem svako može reći nešto drugačije, pod uslovom da uopšte zna nešto o njemu. A, u najezdi prioriteta od nacionalnog značaja, takvih je sve manje.
‘Ostalo samo šest federalnih jedinica’
Historijske knjige na području država članica bivše Jugoslavije nude različite „istine“ o Drugom svjetskom ratu, Jugoslaviji i antifašizmu, a činjenice se, čini se, odavno ne predstavljaju činjenicama, u relativizaciji prošlosti kakvu svako želi „skrojiti“ po svojoj volji i nacionalnom šablonu.
Kako se danas sjećamo Drugog zasjedanja AVNOJ-a?
Ivo Goldstein, univerzitetski profesor iz Zagreba i saradnik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, tvrdi – nikako, te dodaje kako temelji nastanka bivše države, uprkos njenom padu, nisu trebali biti uništeni, jer bi koristili za bolju budućnost cijelog regiona.
„Ne pamti se nikako. Kad bi bilo malo pameti, onda bi se čelnici država proisteklih iz Jugoslavije dogovorili kako da zajednički obilježe ne samo AVNOJ, nego i bitke na Sutjesci i Neretvi. I da kažu – ti su događaji sada povijest, to je iza nas, ali mi ćemo na temelju poruka koje smo naučili iz tih događaja u duhu suradnje, međusobnog uvažavanja, empatije za patnje drugih, nastojati graditi dobrosusjedske odnose. No, nečem takvom se nije za nadati, jer su se države na bivšem jugoteritoriju izgrađivale upravo na razgradnji takvih ideja i suprotstavljajući se njima“, mišljenje je Goldsteina.
Stoga, kako dodaje, jedino što je ostalo od AVNOJ-a je – šest federalnih jedinica koje sada imaju status međunarodno priznatih država. I ništa drugo.
„AVNOJ je potvrdio pripadnost partizanskog pokreta antifašističkoj koaliciji i naglasio odlučnost da se bori protiv nacizma i fašizma do konačne pobjede. Potrebu da se stvara nova država, (Josip Broz) Tito je objasnio jednostavnim riječima: ‘Kroz 23 godine, ideja monarhije se potpuno kompromitirala kod naroda. Ona nije bila nosilac demokratskih načela, već diktature najreakcionarnije klike. Monarhija nije bila spona za bratstvo naroda Jugoslavije i temelj za stvaranje jedne snažne državne narodne zajednice’. Stoga je odlučeno da Jugoslavija bude federativna republika sa šest jedinica. Tih šest federalnih jedinica transformirano u šest samostalnih država je praktički jedino što je ostalo od AVNOJ-a“, dodaje Goldstein.
‘Odgovor velikodržavnim projektima’
Bh. historičar Husnija Kamberović kaže da se tog datuma danas sjećaju samo male grupe koje time „ili pokušavaju iskazati neslaganje sa uvjetima u kojima danas žive“, ili „doista osjećaju neku istinsku nostalgiju za Jugoslavijom kao državom i životom u toj državi“.
Kamberović podsjeća na jednu od ključnih značajki AVNOJ-a, a to je sprječavanje velikodržavnih projekata na tlu bivše države.
„Nacionalizam je bio ključni generator koji je srušio tu zemlju. Dok je postojala, činilo se da je to bio odličan odgovor svim velikodržavnim projektima, jer je stvorio državu u kojoj se živjeli (gotovo) svi Srbi, (gotovo) svi Hrvati, (gotovo) svi Bošnjaci i tako dalje. Ali, očito je da ta jedina velika država koja je stvorena na Balkanu nije bila po volji nacionalista i oni su je srušili. Danas su od te države ostale samo ruševine sjećanja, ali i potreba da se razvija regionalna saradnja na svim mogućim poljima“, kaže Kamberović.
AVNOJ će, dodaje, u javnom kalendaru sjećanja biti „prosto zaboravljen“.
„On se neće promovirati kao neko zlo, nego će se posve ignorirati. Ali, dokle god se u Bosni i Hercegovini obilježava 25. novembar, postojat će i podsjećanja na AVNOJ, ali bez nekog važnijeg uticaja. Jugoslavija je kao država nestala, nema nikakve šanse da se ona obnovi po poznatom modelu, ali će se saradnja postjugoslavenskih država morati razvijati, jer su one jednostavno upućene jedne na drugu“, dodao je.
‘Svi svrstani na pobjedničku stranu’
Od onoga što se ne bi smjelo zaboraviti, a, kako sam kaže, „dosta toga se zaboravlja“, profesor sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Klasić izdvaja činjenicu da su ideje AVNOJ-a doprinijele tome da se sve današnje zemlje sa područja bivše Jugoslavije svrstaju na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu.
Osim toga, dodaje, bez AVNOJ-a, Bosna i Hercegovina ne bi postojala, pošto je vraćanjem na ustrojstvo predratne monarhije ne bi bilo, zbog čega su muslimani, odnosno Bošnjaci, dobili mnogo. Upravo je tada Bosna i Hercegovina dobila obrise današnje državnosti, s granicama koje stoje i danas.
„Sve veliko za povijest bivše Jugoslavije kod nas se, kao i sve ostalo, mjeri etničkim, a nerijetko i vjerskim aršinima. Svako ima svoju interpretaciju. No, ono čega se svi trebaju sjećati je da je AVNOJ bio prijelomni trenutak koji je pokazao da je partizanski pokret bio oslobodilački. Zahvaljujući tome, narodi Jugoslavije rat su završili na pobjedničkoj strani“, kaže Klasić.
Još nešto što se, dodaje Golstein, ne bi smjelo zaboraviti, je da je partizanski pokret svojim djelovanjem spriječio poslijeratni revanšizam, što je bio veliki poduhvat nakon toliko počinjenih zločina na svim stranama. No, takve tekovine, tvrdi, dobrim dijelom su pregažene.
„Tito je za vrijeme rata istakao parolu ‘bratstvo i jedinstvo’ te ju objašnjavao riječima: ‘Mi smo činili sve napore dokazujući ogorčenom srpskom življu i zavedenim četnicima da svi Hrvati nisu zlikovci, da svi muslimani nisu zlikovci, već samo jedan mali dio u ustaškim odredima, koji pod vodstvom Nijemaca vrše zlodjela. Dokazivali smo svim mogućim načinima ojađenom muslimanskom i hrvatskom življu da Srbi nisu zlikovci, nego da zvjerstva vrši samo šaka četnika Mihailovića, Pećanca i Nedića. Bio je to naporan rad…’“, kaže Goldstein.
‘Datum pripada samo Jugoslaviji’
„Titova oslobodilačka vojska činila je onu treću stranu između ustaša i četnika koja je stvorila svojevrstan most između Hrvata (i muslimana – Bošnjaka) i Srba, sprječavajući da ustaški zločini izazovu slijepi revanšizam sa srpske, a četnički zločini s hrvatske i muslimanske strane. I partizani su, uistinu, uspjeli smanjiti taj osvetnički gnjev i stvoriti mostove za poslijeratnu suradnju“, podsjeća.
Srđan Milošević, istoričar i pravnik, naučni saradnik Instituta za noviju istoriju Srbije, kaže da je nekadašnji Dan republike postao dio alternativne kulture sjećanja, uz dodatak da su tekovine ANVOJ-a „pregažene“ i da od njih nema ništa.
„Dan Republike je postao deo alternativne kulture sećanja, deo svojevrsne underground praznične kulture, zajedno sa još nekim datumima. Ljudi se okupljaju na privatnim proslavama, što je neki vid protesta i nemirenja sa zvaničnim izgonom tog praznika. A što se tiče njegovog statusa, mislim da je reč o datumu koji zaista pripada samo Jugoslaviji i da izvan nje nema nekakvu prazničnu harizmu. Uopšte je teško situirati jugoslovenske praznike u savremenu kulturu sećanja, a da se nešto grubo ne falsifikuje. Onda je bolje ovako…“, kaže Milošević, koji dodaje da „fašizam (na našim prostorima) nije maskiran nacionalnim identitetima, već da je on jedan od mogućih izraza tog identiteta“.
Oni koje spominje Husnija Kamberović, jugonostalgičari i svi oni koji su nezadovoljni današnjim stanjem, Jugoslaviju će i danas kovati u zvijezde, kao primjer svega onoga što danas nemaju, u tobožnjim demokratijama koje ponegdje graniče s autokratijama.
Prešućivanje i zaboravljanje
Klasić je stava da Jugoslavija nije bila idealna državna tvorevina, te su mnoge kritike na njen račun neopravdane, no, osvrnuo se i na one koji je kritikuju.
„Kada čujem od koga kritike dolaze i kako izgledaju državna uređenja iz kojih ti lideri dolaze, onda je jasno da se ne radi o kritikama na demokratskoj osnovi. Mnogima ne smeta princip diktature jednopartijskog sistema, ali ona u bivšoj državi je smetala, jer je imala komunistički predznak. Dosta onih koji danas kritiziraju Jugoslaviju, uspostavljaju isti takav režim, samo ne s komunističkim predznakom“, kaže Klasić.
Jedno od pitanja koja se nameću je, da li će populizam i nacionalizam dovesti do toga da se AVNOJ u skorijoj budućnosti počne pamtiti po zlu, od strane onih koji su bivšu državu smatrali svojevrsnom tamnicom nacionalnog identiteta, što se sve češće može čuti iz usta balkanskih lidera.
Goldstein, ipak, ne vjeruje da će se to desiti.
„Ne vjerujem da se može povijesna slika tako iskrenuti da se AVNOJ pamti po zlu. Moguće ga je prešućivati, što se i sad čini. Tako se zaboravljaju i ideje koje je AVNOJ odaslao“.
