Posjeta predsjednika Republike Turske bila bi vjerovatno kao i svaka druga posjeta lidera neke od prijateljskih zemalja, da predsjednik Turske nije Recep Tayyip Erdogan. Još od posljednjeg razgovora sa rahmetli Alijom Izetbegovićem turski premijer, a potom i predsjednik, gradio je poseban odnos prema Bosni. Ali i Bosna je zauzimala poseban stav prema Erdoganu.
A u njoj se od predsjednika Turske očekuje ili previše ili premalo. Previše, jer se iz neobjašnjivog uvjerenja smatra da je Erdogan dužan da uspravi posrnulu bosansku privredu; premalo, jer je lahko objašnjivim lokalnim političkim interesima stalo da umanje ili barem krivo predstave značaj predsjednika evropske i svjetske sile za Bosnu.
U svakoj normalnoj zemlji bi se u ličnim prijateljstvima državnika vidjela korist za državu, ali pojedini bosanski intelektualni i stranački krugovi u prijateljstvu Recepa Erdogana i Bakira Izetbegovića traže političku štetu bez veće ekonomske koristi. Propaganda po kojoj je posjeta turskog predsjednika više stvar političkih i ličnih interesa Erdogana i Izetbegovića nije, srećom, prevladavajuće mišljenje ni Bošnjaka ni Bosne.
Tendeciozno širenje straha
A zašto bi i bilo? Možda zbog “nedovoljnih turskih investiranja”? Po kojem je to nepisanom pravu Turska obavezna da ulaže u Bosnu, i po čemu to Bosanci imaju pravo da je kritikuju što ne ulaže više? Da slučajno obaveze i prava ne proizlaze iz osmanskog perioda? Pa od njegove “restauracije” se tendenciozno i širi strah po Bosni. To je uzelo takvog maha da se graniči sa bezobrazlukom. Gotovo da se Erdoganu poručuje: nemojte nam ni dolaziti, ako nam nećete donijeti pare!
Kritičari će rado reći da Turska nije Erdogan, ali samo kad govore o politici. Kad dođe na red ekonomija, onda je Erdogan “cijela Turska” i odgovoran je što privatni biznismeni iz Turske ne investiraju više u Bosnu. Uopće se ne razmatra naša odgovornost (ili nesposobnost) kad se za primjer navode visoka turska ulaganja u, recimo, Rumuniju. Biznis nije ljubav, pa bi trebalo znati kakvi interesi a ne emocije opredjeljuju turske biznismene da ogroman kapital ulažu u članicu Evropske unije. Trebamo biti sretni zbog turskog nezadovoljstva relativno malim investicijama u Bosnu i odlučnošću da se to popravi.
Iako nije tačno da Turska pomaže samo obnovu objekata osmanske tradicije, ipak se možemo pitati da li bi spomenici osmanske epohe bili obnovljeni da ih nije obnovila Turska. Uostalom, da li se prijateljstvo i jedne druge zemlje mjeri stepenom investicija kao što se mjeri prijateljska Turska? Kad bi bilo samo do direktnih ulaganja kapitala, onda se ni SAD, dokazani bosanski prijatelj, ne bi našle u vrhu prijateljskih zemalja.
Siromašnoj Bosni investicije su važne, ali su u slučaju Turske one samo povod da se propituje politički utjecaj predsjednika Erdogana. Ne bi kritičarima smetale tanke turske investicije, kao što im ne smetaju ni mršava ulaganja nekih drugih zemalja, da nije straha od turskog utjecaja u Bosni. Taj stvarni ili fabricirani strah umišlja da Erdogan može dirigirati izbornom voljom Bošnjaka te da podrškom Izetbegoviću osigurava pobjedu njegove stranke?!
Nijemi slušaoci
Koliko su samo para, vremena i truda uložile kojekakve međunarodne organizacije kako bi narodnu volju na izborima usmjerile u željenom pravcu, ali slušaoci su ostajali nijemi. A Erdoganu bi, je li, bila dovoljna jednodnevna posjeta pa da bošnjački narod usmjeri prema Izetbegovićevom imenu na glasačkom listiću?!
I posljednja posjeta predsjednika Turske desila se samo iz političkog koristoljublja i “političke simbioze njegove AK partije i SDA”, tvrdili su analitičati prije nego su i vidjeli rezultate zvanične posjete na najvišem nivou. Čudno, sve dosad se mislilo da je SDA u grupaciji evropskih pučkih stranaka a ne produžena ruka AK partije. Teoretičari zavjere dopisuju još i to da je Erdogan došao uoči izbornog kongresa SDA da bi ojačao Izetbegovićeve šanse za predsjedničku funkciju. Ta glupost razbila se javno, na jednoj televiziji, na kojoj je prije posjete turskog predsjednika potvrđeno da je ubjedljiva većina općinskih i kantonalnih odbora SDA za Izetbegovića.
Nema, naravno, politike bez interesa. I predsjednik Erdogan je svjestan da dobri odnosi s Bosnom mogu donijeti bošnjačke glasove u Turskoj. Samo što Erdogan na izborima ne pobjeđuje tek od uspostavljanja ličnih prijateljstava u Bosni. Ovdašnji mudraci očito misle da bi Erdogan trebao biti tako politički naivan i ne koristiti dobre odnose sa Bosnom za pridobijanje bošnjačke izborne volje u svojoj zemlji. Šta je tu sporno? Sedam miliona bošnjačkih glasova u Turskoj stoje na raspolaganju svima, a ne samo AK partiji.
Zna, naravno, Erdogan šta radi, da ne zna ne bi bio tu gdje jeste. A znaju to i muslimani širom svijeta. Oni koji su ga molili da u Bosnu ne dolazi kao kralj, svojim su riječima potvrdili da u njemu vide “sultana sa Bosfora”. Kad je svojevremeno izraelskom predsjedniku Šimonu Perezu odbrusio u Davosu zbog zločina u Palestini, nije bilo čovjeka, ako barem malo saosjeća sa Palestincima, koji nije bio uz Erdogana. Koliko dugo je Izreal zadržao turski brod sa humanitarcima nakon ultimatuma tadašnjeg premijera Turske? Sve to govori da se Erdogan nikad ne bi u korespodenciji sa Slobodanom Miloševićem obraćao sa “veliki i dobri prijatelju”, kako su činili neki njegovi predhodnici.
Prijatelj koji je „moj neprijatelj“
Ali sve spomenuto nije ništa u poređenju sa sramnom konstrukcijom da je Erdogan došao u Sarajevo samo kako bi se inatio s papom Franjom. Jer je predsjednik Turske ljut na papu zbog navoda o “prvom genocidu u 20. stoljeću”. Predsjedniku države sa 75 miliona stanovnika ne bi trebalo biti neugodno što ga stavljaju u rang pape pod kojim je više od milijardu katolika. Ali nikakve veze njegova posjeta nema sa dolaskom katoličkog poglavara u Sarajevo. Kad bi bilo tačno da Erdogan želi prkositi papi baš u Sarajevu, onda bi svoj dolazak tempirao nakon papine posjete kako bi ga “zasjenio”.
Recep Tayyip Erdogan ne vlada Turskom od jučer, niti je posjetio Bosnu prvi put, pa je pitanje zašto se njegove davne posjete nisu problematizirale, onako kako se posljednja, već u nekim najavama, problematizirala? Zato što se na odnos prema Erdoganu reflektiraju na naše unutrašnje političke podjele. Na Erdogana se počelo drugačije gledati kad je postalo jasno da on u bosanskoj politici ima prijatelja koji je “moj neprijatelj”. Da Erdogan, kojim slučajem, nije prijatelj sa Izetbegovićem ne bi se mogla čuti nebuloza da nas Izetbegović vraća na tursku kaldrmu!?
To se može reći u stranačkoj obradi građanske svijesti, ali u to može povjerovati samo onaj ko ne vidi da je Bosna u odnosu na Tursku još u opancima.
Piše: Hamid DERONJIĆ
