Autokratski sistemi vladavine nisu legitimisani putem izbora – njihova moć počiva na nasilju i vanju. Kako uprkos tome pronalaze podršku u narodu i koliko dugo to može da funkcioniše?
Skoro u svakoj drugoj zemlji svijeta vlada autoritarni režim, kaže politolog profesor Kristof Štefes sa Univerziteta Kolorado u Denveru. On je vodio istraživački projekat za Centar za socijalna istraživanja u Berlinu (WZB). Štefes kaže da su autokratski svi oni režimi koji nisu demokratije. “U demokratijama je pristup moći slobodan i najvažnije pozicije se popunjavaju putem slobodnih izbora.”
Tri stuba moći
Naučnici su pronašli tri faktora na kojima počiva moć autokratija: legitimacija, represija i kooptiranje. Ti faktori se međusobno uslovljavaju i sve dok su u ravnoteži, staraju se da moćnici čvrsto sjede u sedlu.
Kooptiranje podrazumjeva uključivanje putem učestvovanja: ljudima se nudi da učestvuju u vlasti i time od nje profitiraju. Tako stvorena solidarnost podržava težnje za moć diktatora koji je obezbijedio to učešće u vlasti. Kooptiranje ima najmanji uticaj na stabilnost autoritarnog režima.
Represija, suzbijanje svakog drugačijeg mišljenja, jeste jači instrument. Pri tome treba razlikovati oštre i suptilne represije, smatra Štefes.
“Oštre represije su na primjer ciljano ubijanje opozicionih političara, nasilno gušenje velikih demonstracija, hapšenja i mučenja. “Blage” represije su kada poreski organi redovno ganjaju kritičare režima ili kada kritički novinari odgovaraju zbog optužbi za uvrede. Primjer za “blage” represije može se naći u Rusiji. Gospodin Putin to radi vrlo vješto.”
Oštre i blage mjere
Oštre mjere su mač sa dvije oštrice. Na jednoj strani povećavaju strah ugnjetavanih i čine ih pokornijim, na drugoj strani mogu da podstaknu opoziciju i time ugroze težnje za moć diktatora.
Blage mjere se primjenjuju jednostavnije i neprimjetnije. S obzirom da se o njima rijetko u medijima govori, potencijal za uzbunu je manji.
Legitimacija je ključ uspjeha
Legitimacija ima najveći efekat na očuvanje vlasti autoritarnog vođe ili nedemokratskog režima. Dok je u demokratiji svaka vlada legitimisana izborima, u diktaturi moćnici moraju sami da pridobiju legitimitet. Na primjer apelovanjem na nacionalističke instinkte, kao što je to činio srpski moćnik Slobodan Milošević. Ili ideologijom kao što je komunizam, koju je koristio diktator Kambodže Pol Pot. Fidel Kastro je na Kubi istovremeno igrao na nacionalističku kartu, s pogledom na “zlog susjeda” SAD, ali je i svom narodu usadio komunizam kao svetinju.
Drugi put jeste obećanje vlastodršca da će se starati za privredni uspjeh. U Kini je na primjer Komunistička partija tim obećanjem mogla da zbaci sve ideološke okove i nije morala da strahuje od protesta. Dok je Kristof Štefes predavao u Kini, pitao je svoje studente šta misle o demokratiji i višepartijskom sistemu u Kini. Odgovor je glasio: “To bi ovdje sve destabilizovalo. Ne, mi ostajemo pri Komunističkoj partiji, jer nama dobro ide i materijalno.”
Štefes kaže da diktatura funkcioniše sve dok su ta tri stuba moći stabilni i u ravnoteži. Politolog ističe da rezultati studije ne mogu da predvide pad diktatora: “To ne možemo predvidjeti. Ali barem možemo reći: Pod tim i tim uslovima je vjerovatnoća sloma autokratskog sistema veća nego ranije.”
