S obzirom na evolucijsku putanju, mi ćemo se gotovo sigurno pretvoriti u uvećanu verziju nas samih. Međutim, veliko je pitanje možemo li opstati dovoljno dugo da bismo evoluirali u novu ljudsku rasu.
Šta je budućnost priredila ljudskoj rasi? Evolucija je u protekle četiri milijarde godina pokazala da u svom dugom, drevnom rukavu skriva beskrajnu količinu trikova. Sve je moguće za nekoliko milenija. Sile prirodne selekcije će neizbiježno od nas zahtijevati da se razvijamo i razgranamo u više različitih verzija nas samih, uz pretpostavku da imamo dovoljno vremena da prepustimo evoluciju našim genima.
Ali mi to nećemo učiniti. Ljudskoj rasi se bliži kraj, i to vrlo uskoro. Možda jesmo posljednji majmuni koji stoje uspravno, ali stajati nećemo još dugo.
Ma koliko to zapanjujuće zvučalo, svi zupčanici i poluge evolucije ukazuju na to da, kada postanemo simboličko stvorenje, životinja koja ispaljuje i pretvara sinapse u odluke, izbore, umjetnost i izume, upasti ćemo u vlastitu zamku zato što smo s takvim vještim i svrsishodnim sposobnostima na neki način pokrenuli novu vrstu evolucije, kulturnu raznolikost, koja je potaknuta kreativnošću i inventivnošću. Tako je započeo niz društvenih, kulturnih i tehnoloških promjena koji je neopterećen starom biološkom aparaturom koju čine proteini i molekule.
Na prvi pogled se čini da bi to moglo predstavljati blagodat za našu vrstu. Nema boljeg načina da se unaprijedi naša vrsta nego uz pomoć vatre, kotača, parnih motora, automobila, brze hrane, satelita, kompjutera, mobitela i robota, a da ne spominjem matematiku, novac, umjetnost, literaturu i sve ono što je osmišljeno kako bi se smanjila količina rada i poboljšao kvalitet naših života.
Međutim, ispostavilo se da nije sve tako jednostavno. Napredak ponekad ima neželjene posljedice. S ostvarenjem svake briljantne nove ideje odmah imamo potrebu za još novijim rješenjima koje samo čine svijet još kompliciranijim.Mi stalno žudimo za promjenama, toliko da nam postaje izuzetno teško da idemo ukorak s njima, iako smo mi sami nositelji svih promjena koje nam se dešavaju.
Posljedica naših neprestanih inovacija je da su nas one neizbježno, paradoksalno i neopozivo navele da izumimo svijet u koji se mi sami ne uklapamo. U nama samima smo izgleda pronašli svog pandana: evolucijsku silu kojoj se ni sami ne možemo prilagoditi.
Mi sami sebe poništavamo jer nas evolucija podstiče na to. Mi dobro znamo da svaka životinja želi imati nadmoć nad svojim okolišem i čini sve što može kako bi to postigla. Naš DNA zahtijeva opstanak. Posljednji majmun koji stoji uspravno je samo osnažio, a ne zamijenio primitivni nagon životinja kojim smo nekad bili.
Strah, bijes i nezasitost su i te kako još uvijek s nama. Kombinacija naše inventivnosti i prastarih potreba će nas, barem ja tako mislim, uskoro ukloniti s velikog emporija živih bića.
Najbolji dokaz za to je činjenica da sve veći broj nas priznaje da živi pod jakim stresom. Nedavno istraživanje je pokazalo da se „Amerikanci nalaze u začaranom krugu kada je u pitanju stres i zdravlje“. Većina Amerikanaca se bori protiv stresa na nezdrav način, pri čemu si istovremeno postavljaju nepremostive prepreke koje ih sprječavaju da revidiraju svoje ponašanje kako bi spriječili učinjenu štetu.
Kao rezultat toga, 60 posto populacije ima prekomjernu tjelesnu težinu, a preko 34 posto je pretilo, što je rijetko problem u zajednicama lovaca-sakuplječa. Tri od deset Amerikanaca kažu da su depresivni, pri čemu je depresija najčešća u dobi od 45 do 65 godina. Osim toga, 42 posto Amerikanaca navodi da su razdražljivi i ljuti, a 39 posto da su nervozni i anksiozni. Vlasnice X hromosoma priznaju da su pod većim stresom zbog osobnih odnosa nego njihovi roditelji iz baby boom generacije. Situacija je toliko loša da je anksioznost pronašla svoj put i do stomatoloških ordinacija: stomatolozi danas provode mnogo više vremena liječeći pacijente koji se žale na bolove čeljusti, desni i ispadanje zuba koje su napravili prije 30 godina. Zašto? Zato što smo napeti i anksiozni i jedemo svoje zube dok spavamo.
Ispitivanja na laboratorijskim štakorima su odavno ukazala na to da je stres znak da se živo biće ne uklapa u sredinu u kojoj živi, a Darwin i Alfred Russel Wallace su to potvrdili još prije 150 godina.
Kako se mi nosimo sa stresom? Ne baš dobro. Umjesto da se odmaramo i vježbamo kada se nakupi pritisak, istraživanja pokazuju da umjesto toga preskačemo obroke, provodimo više vremena online ili ispred TV prijemnika, a onda se prejedemo i budni probdijemo noć spremni da uđemo u slijedeći dan iscrpljeni i crvenih očiju. Šta izaziva takvo ponašanje? Oni stari primitivni nagoni i apetiti protiv kojih se tako snažno borimo.
Vraćamo se na pitanje šta je slijedeće?
Nepraktični i fleksibilni dio nas
Naša propast ne mora značiti uništenje u stilu Terminatora koje će ostaviti svijet praznim, bez ljudskih bića, sa postapokaliptičnim gradovima koji propadaju i sa ostacima naših kulturnih dostignuća. Prije da će doći do metamorfoze , tranformacije u kojoj ćemo nadići sebe i prerasti u nova stvorenja, a da to nećemo ni primijetiti. Da li su prvi neandertalci znali da više nisu homo heidelbergensis? Takve promjene se dešavaju postepeno.
Možda ćemo se jednostavno pretvoriti u cyber sapiense, novu ljudsku vrstu koja je beskrajno inteligentnija od mene ili vas, možda i društveno sposobnija ili je barem u stanju da kao cirkusant žonglira sa masom prijatelja, poznanika i poslovnih suradnika. Kako bi se nosio sa manjkom vremena i velikim udaljenostima, cyber sapiens će možda biti u stanju da se klonira i podvoji u nekoliko digitalnih verzija sebe od kojih svaka može živjeti vlastiti život.
Čitava skupina homo sapiensa već razmišlja o tome šta bi mogla biti slijedeća verzija naše vrste. Oni sebe nazivaju transhumanistima i predviđaju vrijeme kada će nas budući antropolozi smatrati vrstom koja je imala sigurnu vožnju, ali nije uspjela doći do budućnosti.
Transhumanisti predviđaju da će se stapanjem nanoelemenata veličine molekula sa staromodnim DNA buduća vrsta ne samo ubrzati svoj um i umnožiti sebe, već i poboljšati svoju brzinu, snagu i kreativnost. U ne tako dalekoj budućnosti bismo mogli umjetnim hemoglobinom zamijeniti krv koju je biološka evolucija pažljivo stvarala stotinama miliona godina.
Također bismo mogli zamijeniti trenutnu mrežu neurona digitalnom nano vrstom i naći načina da održimo naše tijelo vječno mladim i svježim. Izrazi „muški“ i „ženski“ bi mogli postati zastarjeli. Jednostavno rečeno, nedostatak bioloških ograničenja bi mogao postati glavna osobina slijedeće vrste.
S obzirom na evolucijsku putanju i malu vjerovatnost da će doći do globalne kataklizme, mi ćemo gotovo sigurno postati uvećana verzija nas samih. To je bio trend u proteklih sedam miliona godina. Majmuni su obdareni višom inteligencijom i sposobnostima, što ih je učinilo mnogo mudrijim, ali i smrtonosnijim.
Ključno je pitanje, hoćemo li preživjeti sami sebe? Hoćemo li uopće uspjeti postati slijedeća vrsta?
Nadam se samo da će nas spasiti dijete u nama koje se voli igrati, hodati slijepim ulicama, suočavati se s nemogućim i pitati se zašto. To je jedini nepraktični i fleksibilni dio nas koji si ne možemo priuštiti da izgubimo u tranziciji jer on nas čini slobodnim na način koje druge životinje ne poznaju, čini nas pogrešivin, podatnim i inventivnim. To je dio nas koji nas je doveo ovako daleko. Možda će to isto važiti i za iduću vrstu.
* Chip Walter je autor knjige „Posljednji uspravni majmun: Sedam miliona godina duga priča o tome kako i zašto smo preživjeli“ i osnivač web stranice AllThingsHuman.net. Njegovi članci su između ostalih objavljivani u časopisima Slate, The Wall Street Journal, Scientific American i The Economist.
