Za Bošnjake je Srpska pogrom i pokolj, nešto mrsko što postoji samo zato što mora. Za Srbe je Bosna tragična podjela u nacionalnom korpusu, nešto što ih je 90-tih izigralo i ostavilo na istorijskoj vjetrometini, sjećanje na patnje i egzoduse, nešto mrsko što postoji samo zato što mora.
Bošnjacima je teško prihvatiti da Republika Srpska nije genocidna tvorevina, nego volja srpskog naroda da, u haosu raspada Jugoslavije, ima barem nekakav pregovarački zalog i da su zločini djelo jednog, istorijskog trenutka nedostojnog i moralno pokvarenog političkog rukovodstva. Srbi imaju ogroman problem sa prihvatanjem te činjenice. Da to što su ‘92 ustali protiv oduzimanja svojih prava ili širokog spektra prevara sarajevskih političara, ne znači da njihovo rukovodstvo ta ista prava nije uskratilo drugima. Izlažući ih pogromima, pokoljima i monstruoznim poniženjima. Na isti način na koji Bošnjaci imaju problem sa činjenicom da secesija od Jugoslavije nije bila nikakav antinacionalistički, već, naprotiv, licemjeran nacionalistički projekat kojim su, dugoročno, pokidane veze sa bilo kojim državnim konceptom koji ne bi pretpostavljao porodičnu državu koja se svodi na Sarajevo i okolinu. A posljedica ovog sveukupnog krvljenja je kakva? Srbija je umorno društvo na izdisaju, Srpska je u sličnom, ako ne i gorem stanju, dok država koja se svela na Sarajevo i okolinu bere užasni danak bivanja malom i podkapacitiranom sredinom.
Ovakve probleme, suštinske i one manje bitne, mogli bismo nabrajati dok o njima ne bismo napisali nekoliko doktorskih disertacija, a ni onda ih, kako treba, ne bismo uspjeli objasniti. Sav taj koloplet užasa u kojem međusobne demonizacije dovode do inat-samodemonizacija, koje se, opet, uzimaju kao dokaz da su demonizacije posve ispravne i da su to obrasci na kojima se gradi društvena klima. Reklo bi se da je to zbog toga što smo društva koja pate od previše istorije, a premalo gledanja naprijed. Ali to je samo floskula. Mi, zapravo, jako malo znamo o vlastitoj istoriji. Barem u onom smislu u kojem je ona “nauka o čovjeku, o vječnom mijenjanju ljudskih društava, o njihovom vječitom i nužnom prilagođavanju novim uslovima materijalnog, političkog, moralnog, vjerskog života, nauka o onom sporazumu što se postiže, o onom skladu koji se vječito i spontano uspostavlja, u svim epohama, između različitih i istovremenih životnih uslova, tehničkih uslova, duhovnih uslova.” (Lisijen Fevr)
Kod Srba i Bošnjaka, odnosno kod onih koji repordukuju njihova mejnstrim ubjeđenja, postoji ista manifestacija redukcionističkog ludila misli. Na vrlo sličan, gotovo identičan način se jauče, nariče, histeriše, mračnjački žrtvoslovi, a istorija shvata kao pravolinijska muka iščitana iz prastarih nagorjelih ćitba, muka zbog koje je žrtvi dopušteno baš sve. Na vrlo sličan, gotovo identičan, način se, bilo na desnici ili ljevici, iz prošlosti biraju poluistine, neistine i monstruozne izmišljotine, od kojih i jedni i drugi sebe izgrađuju po slici i prilici takve neopisive gluposti. Kada se svemu tome dodaju mediji koji, da bi prodali klikove, nemilosrdno ekspolatišu ovaj traumatični ciklus, dobijamo, u konačnici, jedinstven narod. Jedinstven u moralnoj i intelektualnoj zapuštenosti i civilizacijskoj srozanosti.
Ljudi su to istoga jezika i porijeka i istorije koja, uprkos tome što se već gotovo 400 godina svodi na memorisanje vjerskog animozieta, ima i ona svoja poglavlja koja pokazuju da se tako ne mora. I veliki broj ljudi, umnih i dalekovidnih koji su to uviđali i čije riječi ni danas nisu bez pameti, unatoč graji raznolikog spektra stranačkih botova koji će nas uvjeravati da je to nemoguće, jer to piše u dvije knjige koje (ni)su pročitali. Ali manimo se sada vlastite istorije, pa zavirimo u tuđu. To jest, ne toliko tuđu. Albanska nacija i albanski nacionalizam su danas neprikosnoveni u svome jedinstvu. Albanci različitih vjeroispovijesti, osim sitnih čarki, nemaju problema sa tim da su istog ili sličnog etničkog porijekla, kao ni sa tim da su ih nekada vjerske i plemenske trzavice dovodile na rub uništenja. Još u XIX. vijeku, među Albancima je vladala, ne samo, plemenska razdjeljenost i razdrobljenost, već i neopisiva vjerska netrpeljivost koja je, vrlo slično, kao i kod južnoslovenskih štokavaca dovodila do nesavladivih prepreka u narodno-nacionalnoj koheziji. Kako je primijetio još Dimitrije Tucović: “U Arbaniji još uvijek Arbanasa muslimana ne zovu drugim imenom nego Turčin, kao što rimokatolike zovu Latinima.”, dok etnograf Atanasije Urošević bilježi da se “Arbanasi i poarbanašeni Srbi, muslimanske vjeroispovijesti izdaju za Turke i tim se imenom nazivaju. Ime Šiptar je kod njih isto što i katunar i upotrebljava se u značenju seljak, čovjek koji živi na selu.”
U isto vrijeme, rimokatoličko pleme Mirdita izgonilo je iz svojih redova svakog saplemenika koji bi primio islam, dok su najjužniji Arbanasi, Tosci, uglavnom pravoslavni, bili bliži Grcima, Vlasima, odnosno Cincarima iste vjeroispovijesti. I tek je mudra politika Arbanasa-rimokatolika iz Italije, potomaka izbjeglica iz 15. vijeka i umjerenijih muslimanskih krugova, došlo do sporazuma o nacionalnom jedinstvu, kao i zajedničke taktike u odnosu prema interesima velikih sila. Srbi i Bošnjaci nisu imali ni tu sreću da imaju obrazovanu dijasporu, a ni da za neki svoj dogovor pronađu adekvatnoga zaštitnika u svijetu, tako da im je sve i jedan dogovor o sjedinjenju propao, od onoga Gligorija Jeftanovića i Ali-bega Firdusa u 19., pa do Adil-bega Zulfikarpašića i Slobodana Miloševića 1991. Ma koliko jeretički to bilo reći, cjelokupna užasna sudbina jednoga srpskog i bošnjačkog naroda u BiH, Srbiji i Crnoj Gori, u dobroj je mjeri određena tim nedogovorima. Čak u rangu sa zanemarivanjem temeljnih vrijednosti (što nije isto što i prakse) ZAVNOBiH-a ili AVNOJ-a.
Albanci, koji na početku prošloga vijeka jedva da su mogli nadići međuplemenske i međuvjerske zakrljevnosti, danas imaju svoje dvije države, sa tendencijom da uskoro postanu jedna. Šta imaju Bošnjaci i Srbi? Osim što žive razdrobljeni, posvađani, teško traumatizovani i zakrvljeni u dvije marionetske države i jednom smiješnom protektoratu? Njihove religije? Slavu prohujalih vijekova, knezova, kraljeva,begova, vezira? Ruski teolog, protojerej Aleksandar Šmeman zbog čega nas obavezujuće-identitetska religija za čiju se zaštitu toliko zalažemo “porobljava, sužava, osiromašuje”, čovjek od nje postaje “bezličan, čađav… razdražljiv, uzak, netrpeljiv, veoma često, naprosto, zao, i čak se ni ne kaje zbog toga.” I kakva je alternativa tome? Mnogi će reći utopija, jer mi drugačije ne možemo i ne znamo. Ja i dalje mislim da to nije samo zabluda, već i opasna zabluda. Jer alternativa je, ako izuzmemo ubijanje, ostanak u stanju potpunog suženja, što je drugo ime za samouništenje.
