Borović kaže: “Generala Krstića je Tribunal osudio za genocid, Milošević je umro pre presude i time učinio veliku uslugu srpskom narodu, a s Mladićem rizikujemo da nam se natovari još jedna takva opasna presuda, što će se i desiti…
Srpska tajna služba je propustila da Mladića likvidira…”
Zahvaljujući španskoj dokumentarnoj seriji “Sud istorije”, koju je ovog ponedjeljka počela emitirati TV Srbije, a riječ je o portretima ključnih ličnosti Drugog svjetskog rata – od Staljina, Hitlera i Mussolinija, do Churchilla, Roosevelta, Rommela, Einsenhauera i De Gaullea – ponovo smo se suočili sa jednim od najsvirepijih Staljinovih zločina, onim u Katynskoj šumi. Riječ je o strijeljanju više hiljada zarobljenih poljskih oficira, među kojima i 14 generala, zatim vojnika i pripadnika policije, kao i desetak hiljada civila, mahom intelektualaca i svećenika. Tačan broj žrtava nikada nije utvrđen. Ali se računa da je od početka aprila do sredine maja 1940. u Katynskoj šumi pogubljeno oko 22.000 Poljaka.
Nakon što su 1943. zauzeli Katyn, gradić na krajnjem sjeveroistoku Poljske, pripadnici Wehrmachta otkrili su masovnu grobnicu. Nacistička propaganda je obilato koristila to otkriće, dok je Moskva poricala svaku vezu s tim događajem. Tek je Mihail Gorbačov 1990. godine priznao da je smaknuće izvršila sovjetska tajna policija NKVD, kojom je rukovodio Lavrenty Beria. Kad su otvoreni sovjetski arhivi iz Drugog svjetskog rata, utvrđeno je da su članovi Politbiroa, Vorošilov i Beria 5. marta 1940. uputili Staljinu pismo, sugerišući mu da bi “bilo razborito strijeljati sve zarobljene poljske oficire, nacionaliste i kontrarevolucionarne aktiviste”. Staljin se, dakako, složio s njihovim prijedlogom.
Zločin u Katynskoj šumi decenijama je izazivao napetosti između Poljaka i Rusa. Bivši poljski premijer Jerzy Buzek rekao je da je Katynska šuma simbol ne samo genocida, već i laži, podsjetivši na decenije službene sovjetske propagande, koja je tvrdila da su zločin počinili nacisti 1941. godine.
Bilo je u Drugom svjetskom ratu i većih zločina, ali nijedan od njih ne asocira toliko na Srebrenicu kao ovaj. Ako je za Poljake gradić Katyn simbol genocida i laži, Srebrenica je to isto za Bošnjake. Upravo je laž ono što čvrsto povezuje ova dva zločina – Rusi su punih pedeset godina odbijali svaku vezu sa masovnom grobnicom u Katynskoj šumi, a Srbi već dvadeset godina negiraju genocid u Srebrenici. Prošlog ljeta, prisustvujući komemoraciji u Potočarima, predsjednik Haškog suda Theodor Merron je rekao: “Genocid u Srebrenici počinile su srpska vojska i srpske vlasti.” Međutim, ni ove istorijske riječi, izrečene na samom stratištu, ni pravomoćne presude Tribunala, ni Deklaracija o Srebrenici, koju je usvojio Evropski parlament, nisu pokolebale mentalnu zadrtost većine Srba, koji žive u lažnom uvjerenju da genocida u Srebrenici nije bilo i da s tom pričom nemaju nikakve veze. Uostalom, oni slijede stav vladajuće politike, od Miloševića i Koštunice, do Tadića i Nikolića, i nemaju nikakve potrebe da, što se tog zločina tiče, budu veći pravednici i istinoljupci od njih samih. Međutim, iskustvo pokazuje da je prikrivanje vlastitih ratnih zločina najsigurniji dokaz da su oni bili plod državne politike. Ali, i najupornijem istrajavanju na lažima jednom dođe kraj, pa će se i Srbi, prije ili kasnije, morati suočiti sa prizorima genocida u ovom bosanskom gradiću, u kojem se život teško i sporo obnavlja.
Negiranje zločina od strane države nije stvar njene moralne ravnodušnosti prema samom zločinu, ona se podrazumijeva, nego je riječ o tome da se za svaki zločin mora platiti neka cijena. Srbija tu i nije nekakav poseban izuzetak, ona je, povijesno gledano, više dio priče o Evropi kao takvoj, jer teško da postoji evropska zemlja koja u svojim temeljima ne krije tuđe kosture. O lažima da se i ne govori. Ali, ovdje je riječ o našoj, agresijom i nacionalizmom poderanoj bosanskoj, a ponajviše bošnjačkoj koži, o zlodjelima koja su se dogodila takoreći juče, pa je još suviše živih svjedoka da bi laž mogla tek tako proći.
To što Britanska rezolucija o Srebrenici nije prošla u Vijeću sigurnosti UN-a, zasluga je Rusije koja je uložila veto. Očito je da pravni, a pogotovo moralni aspekt masakra u Srebrenici nisu za Rusiju bili ni od kakvog značaja – presudan je bio njen politički afinitet. Karte je tom prilikom otvorio beogradski advokat Zdenko Tomanović, pravni savjetnik Slobodana Miloševića u Haagu, koji je izjavio: “Da je britanski dokument prošao, uveo bi nas u izjednačavanje opsade Sarajeva sa Staljingradom, djevojčice Zlate Filipović sa Anom Frank, a Slobodana Miloševića sa Hitlerom. A to bi onda podrazumevalo i kolektivnu odgovornost Srba za sve neželjene posledice raznih ratnih događanja na teritoriji bivše Jugoslavije.”
Ipak, najoriginalniju ideju, koja bi Srbe tobože oslobodila svake pravne, političke i moralne odgovornosti za genocid u Srebrenici iznio je jedan drugi član tamošnjeg advokatskog jata, poznati pravnik po imenu Borivoje Borović, koji je jesenas, gostujući u popularnoj “Ćirilici” Milomira Marića, rekao: “Generala Krstića je Tribunal osudio za genocid, Milošević je umro pre presude i time učinio veliku uslugu srpskom narodu, a s Mladićem rizikujemo da nam se natovari još jedna takva opasna presuda, što će se i desiti… Srpska tajna služba je propustila da Mladića likvidira…” Borović je u dva mandata bio poslanik Narodne skupštine Srbije, ali ga ni veliko političko iskustvo nije spriječilo da u pomenutoj TV-emisiji javno zastupa političko ubistvo “u korist državnih interesa”, iako živi od profesije koja se duboko protivi davanju legitimiteta egzekucijama tajnih službi. Čovjek sa tridesetogodišnjim advokatskim iskustvom dakle smatra da bi za Srbiju i Srbe s obje strane Drine bilo bolje da je Ratko Mladić likvidiran umjesto što je izručen Haagu. Gledao sam tu emisiju i niko od prisutnih nije reagovao na Borovićevu “slobodu izražavanja”, pa ni sam Marić. Njegovo je da se smijulji i zabavlja glupostima i da na kraju reklamira tzv. led sijalice koje će, kako voli reći, “ohladiti usijane srpske glave”.
Uprkos tim jako dobrim sijalicama, Srbija, izgleda, i dalje bira mračne puteve. Iz Haaga se nedavno vratio general Vladimir Lazarević, bivši komandant Prištinskog korpusa. Osuđen je na 14 godina zatvora za zločine na Kosovu, a pušten je uslovno, nakon što je na robiji proveo 10 godina i 10 mjeseci. U Nišu mu je priređen “veličanstven doček”, a trojica Vučićevih ministara – ministar pravde, ministar odbrane i ministar za rad i socijalnu politiku – povikali su uglas: “Ovo je veliki dan za Srbiju!”
