Što propusti matera crkva, dočekuje gospodar Vučiću, samo kao da im fali sablja Starine Novaka. Ovako nekako bi mogao da glasi početak novokomponovane deseteračke poezije o prilikama u zemlji Srbiji, u kojoj i država i (Srpska pravoslavna) crkva daleko od javnosti pišu svoje nove ustave, dok javno beskrupulozno okrivljuju žene ne samo zbog gubitka Kosova, nego i zbog tihog odumiranja nacije. Ta svojevrsna simbioza oltara, krune i mača, kako je to metaforički ubjedljivo i tačno ukazivao sociolog Nebojša Popov, analizirajući funkconisanje srbijanskog društva devedesetih godina, nepromijenjeni je model vladanja i danas, uprkos višegodišnjim (izgubljenim) bitkama za demokratiju.
Sve uvijek ide po unaprijed zadatoj šemi. Najprije se oglasi jedan od najučenjih i najgrlatijih srpskih vladika – Amfilohije (Radović). Upravo je on pred kraj godine započeo kampanju za povećanje nataliteta, ustvrdivši da su “naše majke postale čedomorke” i ocijenivši da “Srpkinje u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više djece nego što su pobili [Beniito] Musolini i [Adolf] Hitler, [Josip] Broz [Tito], i svi koji su ovdje na Kosovu”. Potom je istupio i sam poglavar SPC-a, patrijarh Irinej, čija je naredbodavna izjava da su “Srpkinje dužne da rađaju djecu” i da im je to “uz ćutanje jedini posao”, s pravom izazvala ogorčenje ne samo pripadnica ljepšeg pola, nego i svih ljudi liberalnijih pogleda na svijet. Ubrzo je cijela polemika pala u zaborav, jer pamćenje prosječnog građanina Srbije ne seže dalje od jučerašnjeg TV dnevnika, ali je teren već bio pripremljen za glavni događaj i glavnog glumca.
Biće to sasvim jasno od prošlog vikenda, kada je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, govoreći o istoj temi sa pozicije “krune”, odnosno vlasti, za razliku od crkvenih visokodostojnika, pribjegao drugom rješenju, ponudivši finansijske povlastice, ponajveće majkama koje odluče da rode treće i četvrto dijete. Tako bi svaka žena koja rodi četvrto dijete od države za 10 godina dobila 18.000 eura, odnosno 30.000 dinara (oko 250 eura) mjesečno, rekao je Vučić, zamolivši žene da više rađaju. Pri tome je poredio kosovske opštine u kojima nemaju nikavih problema sa natalitetom, naprotiv, sa nekim sjeverno od “administrativne linije”, nakon čega su uslijedile brojne reakcije Srpkinja, pojedinačno ili putem nevladinih organizacija, koje su se prepoznale kao okrivljene i za gubitak Kosova, i za tiho odumiranje nacije.
‘Svakog dana manje nas je za 107’
Nakon što je Vučić izračunao, na istoj konferenciji za novinare – dakako, vanrednoj – da “nas je svakog dana manje za 107”, što je za svaki narod zaista alarmantno, mnogima je ostao gorak ukus u ustima, jer je isti taj Vučić prošle godine, umjesto molbi da rađaju, ženama slao sasvim suprotne poruke. Ostaje pitanje otkud baš u ovom trenutku neočekivani salto mortale čovjeka koji sada tvrdi da je spreman uložiti milione eura kako bi stimulisao žene na porod, dok u ušima mnogih žena odjekuju njegove nedavno izgovorene prijeteće kritike žena koje se “porađaju kako bi imale socijalnu pomoć, s obzirom da ne žele da rade”. “Konju mogu rep da iščupaju, a neće da rade. Nego bi da žive na grbači ostatka naroda i da primaju pare iz budžeta koji mi fundamentalno jedva stvaramo”, govorio je prošle godine Vučić.
Naravno, svjestan je srbijanski predsjednik kontradiktornosti svojih riječi, ali ih rijetko kada izgovara nesvjesno. Veliki majstor medijske manipulacije – ta učio je od najboljih, Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića – dao je puku kosku da se zabavlja, znajući da će najsiromašniji u Srbiji jedva dočekati neku mrvicu od države, jer se samo oni i dalje bave “sirotinjskom zabavom” poslije koje se rađaju djeca. Oni koji znaju da sabiraju do 10 odavno su emigrirali, ili se uveliko spremaju da to urade.
Čitav je najnoviji igrokaz, naime, osmišljen da odvrati pažnju građana od krupnih političkih promjena koje treba da uslijede i pisanja već pomenutih ustava – crkve i države. I dok se sa velikom sigurnošću može tvrditi da će SPC svoj crkveni ustav usvojiti već na majskom zasjedanju Svetog arhijerejskog sinoda, nacrt je već završen i njegovim dijelovima mediji su se već bavili, o onom važnijem, svjetovnom, jer je Srbija, uprkos svemu, i dalje sekularno društvo, još se ćuti. Dok se ne finaliziraju Briselski sporazumi i dok se ne pronađe alternativna formulacija iz preambule važećeg Ustava Srbije da je Kosovo autonomna pokrajina u sastavu Srbije.
Simbolično, SPC će promijeniti i svoje ime, koje nosi od 1920. godine. Sadašnjem imenu, naime, biće pridodate riječi Pećka patrijaršija i, na taj način, posebno potcrtati sjećanje na staro ime, kada je i dobila autokefalnost, i mjesto gdje su nekad davno stolovali srpski patrijarsi i vladari. Krupna promjena je i budući izbor srpskog patrijarha, koji više neće biti biran apostolskom voljom (žrijebom između trojice arhiepiskopa koji dobiju najveći broj glasova na Sinodu), nego, kako je to predviđeno nacrtom, dvotrećinskom većinom svih arhiepiskopa. Jedno je sigurno: sadašnji patrijarh Irinej, po sopstvenim riječima, i dalje će vladarsko žezlo držati u Beogradskoj patrijaršiji.
Dječacima ostaju puška i mač
Pošto će o tome još biti vođene debate među vladikama i različitim strujama u okrilju same crkve, vratimo se onom drugom Ustavu, važnijem (jer se odnosi na sve građane), donesenom 2006. godine na čuvenom dvodnevnom referendumu Vojislava Koštunice. Tada je sa 52 odsto – dakle- “na mišiće” (u Vojvodini nije ni prošao, ali se to nije računalo) – usvojen Ustav po kome je Kosovo pokrajina Srbije, baš kao i Vojvodina, a republikansko uređenje okićeno je monarhističkim znamenjem na zastavi i grbu, umjesto himne Hej Sloveni, vraćena je stara himna Bože pravde, uvedena ćirilica kao obavezno pismo državne administracije…
Kako sada stvari stoje, u prvo vrijeme, sam Ustav neće biti mijenjan u cjelosti, nego amandmanski. Koliko će biti amandmana i kojih to, još se čuva u tajnosti. Jasno je da će amandmanom biti izmijenjena i sama ustavna preambula (o Kosovu), ali je tajming nepoznat i krajnje neizvjestan. Jer, da nije tako, ne bi nenajavljenog Vučića u avionu za Njujork prepoznavali obični putnici, odmah poslije obraćanja ženama na pomenutoj konferenciji s početka ovog teksta. Zaista, nije uobičajeno da predsjednik jedne države, makar za svijet bila i beznačajna kao Srbija, inkognito leti u SAD neposredno pred ranije zakazan i najavljen za 23. mart susret sa predsjednikom Kosova Hašimom Tačijem u Briselu. U središtu Evropske unije od ponedjeljka traju “tehnički” pregovori Beograda i Prištine. Politički triler na Balkanu se nastavlja. Koliko će novih epizoda još biti snimljeno, nažalost, ne znaju ni u Vašingtonu, ni u Moskvi, a pogotovo ne u Briselu. Tamo sjede glavni scenaristi i reditelji koji pišu tekstove za svoje balkanske protagoniste.
Ženama na Balkanu i dalje su namijenjene samo sporedne uloge. Najčešće, baš one koje igraju već vijekovima – da budu obične mašine za rađanje. Da li ste primijetili da su dječacima na Balkanu puška i mač najomiljenije igračke?
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
