Fotografija AFP-a iznad teksta nastala je na današnjoj ulici Ferhadija u Sarajevu prvog marta 1992. godine. Riječ je o trenutku prodaje (ili pokušaja prodaje) velike etničke mape Bosne i Hercegovine. 26 godina kasnije boje na mapi su raspoređene znatno drugačije što je najblaže objašnjenje onoga što je uslijedilo poslije referednuma o nezavisnosti BiH.
Svakako, u sedmicama prije 29. februara 1992. godine niz incidenata i ubistava opravdava argument da su se krojači zle sudbine teško kontrolisali pred punu paljbu sveobuhvatne provedbe svojih namjera. Incidenti i ubistva za vrijeme i poslije referenduma sa sobom su nosili još veći značaj te su zemlju, u prvim danima marta, a uz trljanje ruku tvoraca scenarija za uništenje, gurnuli u pakao. Paralelno s rastom ludila rastao je i otpor uvezenom istrebljenju koji je krenuo sa istoka.
Stotinu hiljada mrtvih i odsustvo pravog pobjednika je neoborivi rezultat rata.
Gotovo četiri godine kasnije obilježen je prvi Dan nezavisnosti u miru koji se do sada, bar kada je u pitanju više od pola građana države, doživljava kao prilika za podsjećanje na jednu želju – državu ravnopravnih građana, naroda, Bošnjaka, Srba i Hrvata i svih drugih koji u njoj žive. Iako zvuči kao pokvarena gramofonska ploča, ako ne i bajka, poznato pitanje na referendumskom listiću je još uvijek dobar opis ideala.
On se prati kroz školske predstave, zastave na ulicama, čestitke državnika, kantonalaca, općinara. To je konstanta, kao što ga ima svaka druga država, bez obzira na njen odnos prema građanima. Kada je u pitanju BiH, odnos je nadasve specifičan i izražava se u frazi – volim zemlju, ali državu…
U posljednjih nekoliko godina mnogi su ideal zamijenili za radnu vizu jer ideal ne hrani, ne oblači i ne plaća račune. Oni koji su ostali nerijetko svoj ideal mjere idealima “onih drugih”, a to je nadasve zamoran posao ukoliko traje 26 godina.
Bolno je gledati nedovršen dom što BiH zaista jeste. Bolno je gledati kako njeni navodni graditelji kradu cigle i malter. Bolno je shvatiti da smo u njoj davno trebali započeti život nakon radova.
S druge strane, kada se dom gradi vlastitim rukama, sa sporom dostavom građevine, a uz poneki vandalizam u vidu ukradenog alata, proces se zna odužiti pa 26 godina i nije iznenađujući broj. Ovo nije pokušaj opravdanja stanja nacije, nego podsjetnik da kuća koju dižemo jednom mora biti završena jer, u protivnom, nismo trebali ni započinjati s gradnjom.
Plan je izmijenjen, fasada drugačija. Njene šare nisu lijepe i nepravilne kao na fotografiji AFP-a, ali ono što je neizmijenjeno jesu temelji izliveni prvog marta 1992.
Portal balkanplus.net vam želi sretan Dan nezavisnosti, podsjetnik na ideal koji, kao pokvarena gramofonska ploča još uvijek zvuči kao bajka – država ravnopravnih građana, naroda, Bošnjaka, Srba i Hrvata i svih drugih koji u njoj žive. Pa do posljednjeg crijepa.
