Doktor Ilijaz Pilav proveo je kao ljekar i hirurg sve četiri godine rata u Srebrenici, a 11. jula 1995. godine bio je u posljednjoj grupi koja je napustila grad. Kao ljekar u ratnoj bolnici u Srebrenici liječio je sve moguće vrste povreda – ranjavanja, teška ranjavanja, amputacije udova, hirurške operacije otvaranja stomaka.
U danima pada Srebrenice bio je hirurg koji je operisao ranjenike, organizovao je izmještanje ranjenika u bazu holandskog bataljona u Potočarima, a zatim se zajedno sa borcima i narodom zaputio kroz šume prema slobodnoj teritoriji.
Ilijaz Pilav je uspio ostati živ pukom srećom. U razgovoru za al Jazeeru prisjetio se kako su napadi na kolonu bili strašni i brutalni. Najviše pamti napade hemijskim oružjem na kolonu podcrtavajući kako još uvijek u nozdrvama osjeća miris bojnih otrova.
Ovo je njegova priča.
- Kako je počeo rat u Srebrenici i koliko je danas poznato da je grad bio okupiran odmah u proljeće 1992. a nedugo zatim i oslobođen?
– Ja kada pričam na ovu temu, a pogotovu kada idem na osvrt, na početak rata moram reći da se zaboravlja da je Srebrenica bila okupirana 17. na 18. april 1992., od strane srpskih snaga i ja sam se čudnim spletom okolnosti zadesio 17. aprila u Domu zdravlja na dežurstvu u hitnoj pomoći sa još jednim tehničarom. Nas dvojca smo proveli cijeli dan u praznom Domu zdravljaa i praznoj bolnici. Nije bilo ni pacijenata ni drugog osoblja. Imali smo priliku da gledamo kako užu gradsku jezgru napušta najveći broj stanovništva Srebrenice. Ja moram da budem iskren da, gledajući odlaske, meni se nijednog trenutka nije nametalo pitanje zašto oni odlaze a zašto ja ostajem, a pri tome sam u kasnim popodnevnim satima, kada je uže gradsko jezgro bilo potpuno prazno, primjetio da iza zavjesa prozora kuća koje su u neposrednoj blizini Doma zdravlja pomaljaju glave koje su već imale uniforme. Dakle, čekao se znak da loikalni Srbi izađu obučeni u uniforme i naoružani vjerovatno čekajući dolazak onih sa strane.
Nekakav instinkt je proradio u meni da odem u rodno selo Gladovići koje se nalazi 20 km od Srebrenice. Bila je sreća da sam uspio naći prijevoz jer sam auto sedam dana ranije ostavio u selu. Već ujutro 18. aprila Sreberenica je bila okupirana. Ovo govorim zato što mnogi i 25 godina poslije zaboravljaju da je Srebrenica jedan od prvih oslobođenih gradova u BiH. U maju mjesecu Srebrenica je oslobođena. Sve do tada na cijeloj teritoriji su vođena ratna dejstva. Ja sam „u svojoj zoni odgovornosti“ bio i doktor i vojnik. Od prvih dana rata bilo je ranjavanja i ranjenih ljudi, ubijenih ljudi, onih kojima je trebala moja pomoć. Jednako, ali ja to tada nisam znao, su i neke moje kolege bile opet nekim sretnim sticajem okolnostima raspoređene bez dogovora i znanja jednih od drugih tako da smo skoro pa pokrivali te enklave u enklavi Srebrenica. Nekako je sreća bila da to stanovništvo koje je bilo već odsječeno od svijeta nije bilo odsječeno i od medicinske pomoći. Skromno ali bili smo prisutni.
- Šta se dešava nakon oslobođenja Srebrenice u maju 1992. godine?
– Sa oslobođenjem Srebrenice stekli su se uslovi za formiranje ratne bolnice. I druge kolege su 12. jula formiranjem ratne bolnice pristupili tom centru. Ja sam još ostao na terenu jer je bila poteba za tim jer sam bio odgovorno lice i u vojničkom smislu, u jedinici u čijem sam formiranju dao doprinos.
Nedugo zatim sam i ja prešao u bolnicu i ta ratna bolnica je bila bolnica samo po tome što je to bila zgrada bivše bolnice. Akcijom su se skupljali bolesnički kreveti, mi nismo imali nikakvog sanitetskog materijala, nismo imali nikakvih lijekova, nismo imali instrumenata, a potreba za pružanjem medicinske pomoći je bila iz dana u da sve veća i veća. Bolnica je uvijek bila puna ranjenika. Mi smo zavojni materijal pravili od čaršafa, posteljine. Taj priručni zavojni materijal smo sterilisali na šporetu na drva, bez obzira šti je bio juli, jer nije bilo struje. Dezinfekciona sredstva smo sami pravili od industrijskog joda i hidrogena, razblažavali smo to u nekom podnošljivom omjeru, da bi čistili rane koje su bile teške, zaprljane i inficirane.
Na kilometar od bolnice se mogao osjetiti zadah gnoja. I mnogo dalje se mogao čuti krik ranjenih jer mi nismo imali analgetika, nismo imali čime ublažiti te bolove. Bili smo prepušteni totalnoj improvizaciji, a usput da napomenem niko od mojih kolega, ni ja sam, do tada nismo imali nikakvog hirurškog iskustva. Pri tome treba naglasiti da ostatak medicinskog osoblja, ono što bi trebalo da budu medicinske sestre i medicinski tehničari su najvećim dijelom bili učenici srednje medicinske škole. Neko sa jednim razredom, neko sa dva, neko u sretnijim okolnostima sa tri završena razreda.
To je bio naš tim, mi smo bili jedan tim i imajći u vidu sve to kako nismo imali nikakvog iskustva, kako nismo imali nikakvog materijala, nikave logističke podrške ja uvijek sa ponosom ističem imali smo ogromne rezultate. Ilustracije radi, pokušavam da ispričam priču da čitalac pokuša da zamisli, ali da pokuša da zamisli, da imate na stolu teškog ranjenika kome treba amputirati ruku ili nogu i nemate ništa da mu date za anesteziju. Molite ga da se strpi, da izdrži još malo taj ogromni bol, za koji ste sigurni da ga sami ne bi mogli izdržati, ali mnogi su izdržavali.
Radili smo ne samo amputacije, radili smo otvaranje stomaka nešto što je sa ove vremenske distance meni koji sam to prošao i meni kao danas hirurgu skoro nepojmljivo da je moguće. Ali je bilo moguće i vrlo uspješno.
- Tako je bilo sve do 1993. kada je Srebrenica proglašena UN-ovom zaštićenom zonom. Mijenja li se tada situacija u bolnici i na koji način?
– Tako je bilo cijele 1992. i do proljeća 1993. dok onom famoznom rezolucijom nije proglašena demilitiriziranom i zaštićenom zonom. E tada su počeli u Srebrenicu da dolaze i konvoji humanitarne pomoći UNHCR-a i ono što je opet moram da istaknem da u prvih nekoliko konvoja humanitarne pomoći nije došao nikakav sanitetski materijal, nikakvi lijekovi, bilo je hrane i drugih potrepštine ali medicinskog i sanitetskog materijala nije bilo.
Medicinska pomoć tek počinje da ulazi u Srebrenicu sa pojavom organizacije Ljekari bez granica. I to je organizacija kojoj ja lično i svi pereživjeli Srebreničani dugujemo ogromnu zahvalnost. Sa njihovim dolaskom situacija se u ratnoj bolnici mijenja na bolje. Počinje da liči na normalnu situaciju. Mi prvi put tada dobijamo lijekove, analgetike, dobijamo i jednu vrstu anestetika i prvi put u aprilu mjeseca smo u situaciji da radimo operacije pod anestezijom. Sve ostalo je do tada bilo na živo. Hiljade ranjenih je prošlo kroz ratnu bolnicu i svi su hirurški tretirani i operisani na živo. Mnogima su izvršene amputacije i teške hirurške rane i mnogima su urađeni komplicirani operativni zahvati i sve na živo. I mnogi su na naše zadovoljstvo preživjeli.
- Kakve ste informacije dobijali iz Sarajeva i da li ste u to vrijeme očekivali neku konkretnu pomoć iz drugih krajeva BiH?
– Tih prvih mjeseci prve godine rata mi, ono što ja znam, smo bili apsolutno odsječeni od svijeta. Nekakvi skromni kontakti radio vezom su vjerovatno postojali na nivou štaba i civilnih struktura. Ostvarivani su i kontakti putem radio amatera. Narano da smo mi tražili pomoć, jer je bilo logično da je tražimo, nas 6 doktora, ali je naš jedan kolega poginuo radeći u svojoj ambulanti, doktor Nijaz Džanić, koj je i sam bio teški srčani bolesnik. Poginuo je od avio bombe. Mi smo upućivali apele, ali iz one perspektive ne mogu se upustiti u analizu koliko je bilo moguće.
Odgovori su bili pozitivni, nismo nailazili na odbijenicu ali to su bili samo verbalni znaci podrške. U tom momentu apsolutno nikakva druga pomoć nije bila moguća. Znam da su u decembru mjesecu jedna grupa, koliko je to bilo organizovano a koliko na principu doborvoljnosti, ta jedna grupa iz Tuzla je po onoj teškoj zimi bila krenula prema Srebrenici i u toj grupi su bili dvojica kolega doktora iz Srebrenice, Avdo Bakalović i Naser Sijerčić i kompletna je ta grupa razbijena i pobijena u okolini Ružne vode između Vlasenice i Han Pijeska.
I kada se dese takvi događaji onda sami shvatite da je teško u takvu Srebrenicu doturiti pomoć, ali opet moram istaći dolazak kolege Nedreta Mujkanovića iz Tuzle. On je uspio sa jednom grupom ljudi da se probije do Srebrenice i on je ostao u Srebrenici nekih možda i šest mjeseci i naravno iskazujem jednu ogromna zahvalnost čovjeku koji nije iz Srebrenice, prije toga možda nikada i nije bio u Srebrenici i koji apsolutno nema neikakve druge veze sa Srebrenicom osim potrebe da pokuša da pomogne. To su ti neki pokušaji i neka konkretna pomoć u tom najtežem periodu.
- Od 1993. do pada Srebrenice bolnica je normalno funkcionisala. Šta se dešava s bolnicom, sa ljekarskim personalom i ranjenicaima koji su se tu zatekli za vrijeme pada Srebrenice?
– Ofanziva na Srebrenicu počinje oko 6 jula. Do tada je to već bilo ne sporadično nego je bilo periodično skraćivanje zone enklave, uzimanje pojedinih isturenih punktova snaga Ujedinjenih nacija tako da je bilo za očekivati – i neki obajveštajni podaci su išli otovreno u prilog informacije da se sprema zauzimanje enklave Srebrenica. Naravno bolnica je uvijek bila puna, uvijek je bilo ranjnih, ali tih dana od 6. jula do 11. jula, do pada Srebrenice bilo je zaista toliko ranjenih i sve je podsjećalo na onaj period ’92, ’93, s tom razlikom da smo sada i nešto imali materijala.
U ovoj priči nikako ne treba zaboraviti ulogu holndskog bataljona. U vrijeme ofanzive na enklavu na Srebreniicu, desio se pokušaj rotacije njihovog osoblja u bazi u Potočarima tako da je nova ekipa došla a stara nije mogla otići. Ovo govorim jer su u sklou bataljona imali kompletnu medicinsku ekipu uključujući i kompletnu hiruršku ekpiu, salu, hirurga, radiologa, anesteziologa, instrumente, dakle ono što po standardima čini jednu kompletnu hiruršku ekipu. U momentu ofanzive na Srebrenicu oni su imali dvije kompletne medicinske hirurške ekipe.
Ovo govorim zato što je prilikom jednog žestokog granatiranje 9. jula na užu gradsku jezgu Srebrenice bilo jako puno ranjenih. Ja baratam sa brojkama od preko 50 dovezenih teško ranjenih u bolnicu. Koliko ih je poginulo na licu mjesta ne znam. Mnogo ih je u toku popodneva u bolnici umrlo čekajući da budu operisani. Jedini koji je u tom momentu bio u bolnici sposoban da radi operativne zahvate sam bio ja. Ja sam putom radio uređaja i MSF-a zamolio jednu njihovu medicinsku sestru Kristinu Šmit da zvanično uputi poziv medicinskoj ekipi holandskog bataljona da pomognu. Do 6. jula imali smo praksu dobre saradnje, ja kada govorim o holandskom bataljonu razdvajam vojnike i mediciniski dio.
S medicinarima smo imali dobru saradnju, imali smo praksu da radimo zajedničke operacije, nekada u njihovoj sali, nekada našoj. Računajući na tu dobru saradnju ja sam zavapio molbom da dođu u pomoć jer imam u tom trennutku jako puno ranjenih koji čekaju da budu operisani i mnogi će umrijeti čekajući da budu operisani. Poziv za pomoć je stigao do komande holandskog bataljona i do medicinske i bili su spremni doći, međutim zamjenik komandanta major Franken je odbio. Kada su oni shvatili da neće dozvoliti, jedan od kolega Geri Kremer, hirurg, je pokušao da napusti kamp bataljona i da pješke dođe i bio je uhapšen. Nije mu bilo dozvoljeno.
Taj moj poziv za pomoć je sačuvan i u pisanom obliku korišten je na određenom mjestima kao svjedočanstvo uloge holandskog batoljona.
- Poznato je da Srebrenica pada 11. jula 1995. Gdje se vi tada nalazite i šta se dešava sa bolnicom?
– Ja sam zadnjih 6 dana proveo u bolnici i skoro cijelo vrijeme u operacionoj sali. Bolnica je bila puna. Kada je postalo jasno bez obzira na vijest koju je u noći 10. na 11. juli donio komadant pukovnik Karamans da će u zoru 11. jula NATO avijacija izvršiti masovene udare na srpske položaje oko Srebrenice i savjetovao našim komandantima da povuku naše snage iz zona koje je označio, bio sam prisutan tome i svjedok sam živi. Na karti je označio zone smrti i zone spržene zemlje i savjetovao je da naši ljudi budu povučeni iz tih zona jer će to biti zona spržene zemlje. Naravno ujutro je došlo 6 sati i nastupila je jedna nepodnošljiva tišina, pa 11 sati i onda smo dobili informacije da su u toj tišini srpske snage već ušle u centar grada.
- Je li postojao ikakav plan evakuacije bolnice i zbrinjavanja ranjenika u situaciji da dođe do pada Srebrenice?
– Ja moram reći da mi nismo imali apsolutno nikakav ranije napravljeni plan za povlačenje iz Srebrenice a samim tim nismo imali nikakav plan ni za evakuaciju ranjenik i ratne bolnice. Meni, kada sam negdje oko podneva postao apsolutno svjestan da amo izgubljeni, da smo ostavljeni, da smo napušteni, da smo predati na milost i nemilost srpskim snagama, meni je bilo jasno da ranjenike neću, ne mogu i ne smijem ostaviti u ratnoj bolnici.
Donio sam odluku lično da pokušam organizovati evakuaciju ranjenika u bazu holandskog bataljona. Ovo nisam uradio zato što sam imao vjeru u UNPROFOR i vojnike holandskog bataljona nego zato što je to bila jedina mala mogućnopnst da se pokušaju spasiti ranjeni ljudi. Otišao sam prvo da pregovaram sa Holanđanima, oni me nisu htjeli pustiti u bazu, dočekala me na kapiji bodjikava žica. Kada sam rekao šta hoću onda mi je rečeno da oni to ni po koju cijenu neće prihvatiti i da se oni ne žele miješati u sukob Muslimana i Srba. Citiram. Ja naravno niti sam imao više vremena ni živaca za pregovore i razgovore i rekao sam da će kamioni natovareni ranjenicima za nekoliko minuta doći na kapiju i ako ne bude otvorena biće probijena. Valjda su shvatili ozbiljno prijetnju i kada smo došli s kaminioma otvorili su kapiju i prihvatili su ranjenike.
- Znate li šta se dalje dešavalo s ranjenicima?
– Ranjenici opet nisu bili tretirani kao ranjenici, a dio tih ranjenih ljudi je doživio tešku sudbinu. Neki su pobijeni, neki su pobijeni u Potočarima, neki su tokom noći pobijeni,… pravljena je, nisam tu bio prisutan i govorim ono, … i prenosim priče svjedoka koji su bili prisutni, a među tim svjedocima su bile neke djevojke koje su bile medicinske sestre i bile su uz ranjenike. Dio je ubijen te noći u Potočarima, dio je selektiran i odveden u Bratunac, Srbi su ih uzeli i odveli u Bratunac u Dom zdravlja. Prema nekim mojim informacijama u Domu zdravlja izvjesni doktor Veljko, koga sam ja malo i poznavao je uzimao krv tim ranjenicima u Domu zdravlja. Većina tih ranjenika, koji su odvedeni u Bratunac su onda odvedeni kao zarobljenici u logor Batković. Iz Batkovića je samo nekoliko njih došlo živih, ostali su prebačeni onim konvojem prema Kladnju i dalje prema Tuzli.
- Koliko je vas Pilava preživjelo genocid u Srebenici?
– Od mog prezimena preživjela su samo trojica punoljetnih muškaraca Pilava.
- Šta se s Vama dešava od trenutka kada ostavljate ranjenike u bazi holanskog bataljona u Potočarima?
– Kada sam uradio evakuaciju bolnice, a to je već vrijeme kasnog popodneva, vratio sam se u praznu bolnicu. Medicinsko osoblje je održalo posljednji sastanak u praznoj ratnoj bolnici. Ja sam pokušao da izdam naredbu i izričito sam zahtijevao da cure, žene idu u bazu u Potočarima, a da mi muški idemo sa vojskom putem šume u proboj. Neke kolegice nisu poslušale naredbu tako da je bilo i ženskog dijela osoblja koje je išlo s nama. Ja sam otišao u Poštu, gdje je bilo sjedište Štaba i tu je bila grupa vojnika i onda smo nas – neka grupa od 15 ljudi – posljednji napustili Srebrenicu i uputili smo se u šumu.
- Kada kažete da ste krenuli u šumu šta to znači. Izlazite iz Srebrenice i krećete na put prema slobodnoj teritoriji, pretpostavljam?
– Ja sam se našao na izlazu iz grada na račvanju puta lijevo za Kazane, prigradsko naselje i odatle u šumu, a desno je put koji je vodio u Potočare u bazu UNPROFOR-a. Na toj raskrsnici mene je sačekao moj brat. Mi smo se prethodno dogovorili da idemo zajedno u proboj. U međuvremenu, u onom stanju opšteg haosa i panike a situacija se iz minute mijenjala i izgledala je sve beznadežnija. Vladalo je opšte beznađe i totalni pesimizam i totalna panika. On (moj brat) je bio poljuljan u odluci i odlučio je da ode u Potočare. To je meni bio rastanak koji evo traje 25 godina. Ja ne znam da li sam tog momenta nešto progovorio ili sam mislio da govorim ili sam mislio da mislim, ali uglavnom 25 godina poslije ne prođe ni jedan dan a da se ne sjetim te raskrsnice i brata koji je otišao u Potočare. U tom momentu je bilo teško, govoreći sa vremenske distance, uticati na nekoga i reći ovaj put i ovaj izbor je bolji, jer u tom trenutku nije bilo dobrog izbora, bio je loš i lošiji, ali ko je mogao znati koji je lošiji.
Ja sam se zaputio u šumu u proboj a on je otišao u Potočare. Nađen je strijeljan u Pilici, ekshumiran je u jednoj od masovnih grobnica i ukopan je u prvoj dženazi u Potočarima 31. marta 2005.
- A šta se dalje dešava sa Vama i grupom koja se uputila prema Tuzli?
– Najvećim dijelom osoblje bolnice koje je krenulo u šumu je uspjelo preživjeti. Nisu svi, imali smo i tu gubitaka. Taj put je koji je trajao 6 dana i 6 noći je opet jedan posebna priča. Ovo što ja pričam je svjedočenje i samo jedan dio ogromne i teške istine koja se desila i koja se nadivla nad Srebrenicom, nad našim narodom.
Već na samom početku tog puta mi smo bili žestoko napadnuti, granatirani. Formirana je jedna kolona i donesena je odluka da se ide u pravcu prema Tuzli, prema slobodnoj teritoriji. Ako me neko pita zašto je odabrana ta ruta vrlo je teško reći pravi odgovor, vjerovatno zato što smo za tu dionicu imali nekoga ko poznaje bar najveći dio tog puta i može biti neka vrsta vodiča.
Nijedan mogući izvor u tom trenutku nije bio bezbjedan. Znalo se da mi napuštamo, praćeni smo, napadani, masakrirani, svaki dan. Prvi i najveći masakr se desio na tom putu 12. jula u reonu Kamenica iznad Kravice u šumi. Bio sam na tom mjestu i svjedok sam onoga što se dešavalo. Ima ih koji su još preživjeli to mjesto. Niko sa sigurnošću ne može reći koliko je na tom jednom malom prostoru u jednom vrlo kratkom vremenskom roku ubijeno ljudi. Bukvalno je bilo mrtvo tijelo do tijela na jednoj ogromnoj površini. Na stotine, možda i hiljade mrtvih.
Napadajući na kolonu pored oružja svih vrsta koristili su i hemijsko oružje. Zasigurno je korišteno hemijsko oružje. To znam zato što zna prepoznati znake koje daju pojedini bojni otrovi. Korišteni su bojni otrovi i ljudi su masovno halucinirali, neki su dijelom postajali i pomalo agresivni a te halucinacije su korištene na način da su po čitave velike grupe ljudi zarabljavane i odvođene na sabirna mjesta, a jedno takvo mjesto je i fudbalsko igralište u Kasabi, jedno od sabirnih mjesta je magacin zemljoradničke zadruge u Kravici, jedno od sabirnih mjesta su livade u Sandićima. Tamo su skupljane hiljade ljudi koje su kasnije kamionima odvozili na stratišta u zvorničku Kamenicu u Branjevo, skupa sa onim koje su zarobljeni u bazi u Potočarima.
