Majka Fatima je ostala bez ikoga. Osim Džemala, Ševala i Sulje, 1992. godine ubijen joj je i sin Sabahudin, koji je bio vojnik Armije RBiH, čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Ekipa Anadolu Agency (AA) posjetila je Fatimu u njenom domu u Sarajevu. Dok priča i sjeća se djetinjstva svojih sinova, gleda njihove fotografije. Prisjeća se i dana kada ih je sa prozora kuće gledala kako odlaze u šumu. Više ih nikada nije vidjela. Ubijeni su, kaže Fatima, u Kravici, a pronađeni su u više različitih masovnih grobnica. Nijedan nije bio oženjen, a Fatima kaže da nema ni unučadi koja bi je podsjećala na njih.
– Ti dani se ne mogu riječima opisati –
Prisjeća se da su 10, 11. i 12. jula 1995. godine bili u Potočarima, a 13. su kamionima prebačeni do Tuzle.
“Dva sina i suprug su otišli šumom. Svi su bježali. Ne može se riječima opisati šta se tih dana dešavalo u Srebrenici. Niz ulice su prema Potočarima išle rijeke naroda. Muškarci su se odvajali. Ništa ne znam. Samo znam da sam najmlađeg Džemala prigrlila uza se kada su odlazili od mene. Niko ništa nije pričao”, prisjeća se Fatima.
Kako kaže, tog dana se sa svih strana čula pucnjava, padale su granate, bilo je ranjenih i mrtvih i niko nije imao vremena da bilo šta priča, kaže Fatima dok joj suze naviru na lice.
“Sve sam imala nadu da ću ih naći u Tuzli… Međutim, u putu sam vidjela sve. Vidjela sam svoje dijete bez glave, a supruga i drugo dijete kako drže ruke iza glave. Svi naši su bili pohvatani. Bili su isječeni po vratu. Svoje dijete sam vidjela bez glave. Prepoznala sam ga po odjeći. Bio je još jedan do njega, pa još jedan bez glave. Pa do njih još jedno dijete, mlado, vitko”, prisjetila se Fatima dana kada je u kamionima sa ostalim ženama napuštala Srebrenicu…
Vidjela ih je, kaže, jer je malo podigla ceradu na kamionu punom ljudi kako bi ušao zrak.
“Pretpostavljam da su Džemala zaklali pred ocem i bratom. Pozlilo mi je. Spustila sam se i više ništa ne znam. Narod mi je poslije pričao da su u putu vidjeli još Srebreničana. Moji su bili u Kravici, na početku… Kada sam čula da se deru da izlazimo, došla sam sebi. Kada sam pogledala ukazao mi se neki grad. Međutim, poslije, kada sam otišla na to isto mjesto, vidjela sam da tu nema nijedne kuće”, ispričala je Fatima.
Fatima je identifikovala Džemala 2008. godine. Pronađene su samo neke njegove kosti. Ševala i Sulju je identifikovala 2006.
“Teško mi je bilo na identifikaciji, ali mi je drago što sam vidjela. Jedna noga, jedna ruka, jedno stopalo, karlica i ništa više. Čekala sam sedam godina, ali nisu više pronašli nijednu kost. Svake godine su me pitali da li ću ga ukopati tako. Nisam htjela, ljutila sam se…”, naglasila je Fatima.
– Odličan đak i vrijedan dječak –
Lomeći ruke, kaže kako su fotografije jedina uspomena na sinove: “Najviše mi je žao njihove mladosti. Kada im se najviše mililo da žive, kada su bili puni života, dušmani im skratiše živote i uzeše mladost.”
Ševal je pronađen u masovnoj grobnici Glogova, Suljo u Zelenom Jadru, dok su posmrtne ostatke Džemala pronašli u više masovnih grobnica.
“Džemal je bio odličan đak, sve petice. Bio je vrijedan. Svi su pričali o njemu”, dodala je Fatima.
Do ovog trenutka, 136 žrtava genocida u Srebrenici spremno je za ukop na kolektivnoj dženazi u Potočarima, 11. jula, a među njima se nalazi i 18 maloljetnika među kojima je osam imalo 16 godina.
U Identifikacijskom centru Podrinje u Tuzli, osim navedenih koji će biti sahranjeni ove godine, nalaze se posmrtni ostaci još 134 žrtve genocida u Srebrenici. Žrtve su identificirane, ali su se porodice izjasnile da žele da sačekaju sa ukopom zbog nekompletnosti tijela.
