Već je dvadeset i treća godina od srebreničke tragedije. Blijede sjećanja, dok se bujice bola kriju negdje duboko tu u nama. Ali sve je to ništa naspram bolu majke Srebreničanke što izgubi oca, muža, brata, sina… što izgubi svu mušku čeljad. Teške su njene suze, teže od svih ovih dvadeset i tri godine, koje je probdjela u stalnom nadanju i čekanju da će se bar neko od njih vratiti živ. Svake godine, majka Srebreničanka zelenim busenjem prekriva njihove kosti, svake godine novi kabur, nova Fatiha, nova rana na već ranjenoj duši.
Devera Srebreničanka, majka Bošnjanka, ali joj ponos ne da da i ona poklekne jer bi to značilo pobjedu krvožednih dušmana i nečovjeka. Preostaje joj samo da sklopi ruke, pomoli se Bogu da se Srebrenica više nikad i nikom ne ponovi. Srebrenička majka je najhrabrija žena na svijetu. Ni svi mogući ordeni, ni medalje za hrabrost, nisu iznad njenog nepokolebljivog duha i snage koju ona posjeduje. Njeni tužni pogledi još su uprti negdje u srebrenička brda sa kojih su dušmani sijali smrt, a koja se još nakon toliko godina neizbrisivo osjeća.
Te kobne devedeset i pete, mnogi Srebreničani su ostavili svoja tjelesa poludjelim zvijerima što su ih iz stope u stopu pratile. Na svakom koraku bila su otvorena greblja, bez ispraćaja, bez dženaze. Srebrenica je postala jedan veliki bosanski šehitluk. Srebrenica je bolom uramljena i suzama natopljena slika, da vazda podsjeća na najveći genocid poslije Drugog svjetskog rata, da bude stalni podsjetnik i sramotni odraz na licu Evrope što je to dopustila. Srebrenica je bosanski veo natopljen nevinom bošnjačkom krvlju. Ona je tragedija o stradanju, spašavanju i preživljavanju jednog naroda iz kandži i okova dušmana i nečovjeka.
Žalopojka ucviljenih majki čuje se Srebrenicom dok se pune novi kaburi. Bosnom se sa suzama ore hiljade glasova, stapajući se samo u jednu molitvu-da se ne ponovi, da se ne zaboravi Srebrenica…
Autor: Dževad Ponjević
