“Kada je Derk Zwaan otišao u rat bilo mu je 19 godina. “Zapravo sam bio još dijete”, kaže on danas i gorko se osmjehuje. U januaru 1995. godine je ovaj mladi Holanđanin došao u Srebrenicu, kao pripadnik holandskog bataljona Plavih šljemova. Tamo je ostao šest mjeseci, koje su promijenile njegov život.
Sada, dvadeset godina kasnije, Derk Zwaan je prijevremeno umirovljen zbog toga jer pati od posttraumatskog stresnog sindroma (PTSP).
“Srebrenica je uništila moj život”, kaže on u razgovoru za Deutsche Presse-Agentur. O ulozi holandskog bataljona u Srebrenici on kaže: “Uopće nismo ništa mogli učiniti. Svako od nas je imao samo deset metaka.” Obećana zračna pomoć francuskih trupa UN-a je izostala . “Ostavljeni smo na cjedilu”, kaže on. “Od strane UN-a i naše vlastite vlade.”
Iza Zwaana su godine terapije o čemu iskreno govori. Još uvijek uzima lijekove protiv depresije. 30 posto bivših pripadnika Nizozemskog bataljona je u istoj situaciji kao i on. Oni su oboljeli, postali nesposobni za rad, ovisni o alkoholu ili drogama. Raspali su im se brakovi, brojni su izvršili samoubistvo. Sjećanja nikoga ne napuštaju, kaže Zwaan.
Patnje izbjeglica, smrtni strah i stalna prijetnja. “Najlošija je tada bila bespomoćnost da kao vojnik ne možeš učiniti ništa”, kaže on. Do sada je 11 puta odlazio u Srebrenicu i zbog toga jer je tražio odgovore. Bio je oduševljen srdačnim prijemom bosanskog stanovništva. “Zemlja (BiH – op. red.), kaže on, je pomalo postala i moja zemlja”, piše FAZ.
