Dva novinara su, u dva različita grada, u razmaku od 21 godinu, izgovorila skoro pa istu rečenicu: Sutra će biti kasno.
Srebrenica 1995.
Nihad Nino Ćatić je bio novinar. Svakodnevno je preko radioamatera informisao javnost o Srebrenici.
Posljednji put se javio 10. jula 1995. i rekao: „Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni se neprestano dovlače u bolnicu. Nemoguće je opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovučeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima? Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice. Populacija u ovom gradu nestaje. Da li iza svega stoji Akaši, Butros Gali ili neko drugi, bojim se da za Srebrenicu neće više biti bitno.“
Ninina majka je posljednji put vidjela Ninu 11. jula 1995. godine.
Niko nije pomogao Srebrenici.
Ponovilo se
Dvadeset i jedna godina kasnije. Halep, Sirija.
Novinar Bilal Abdul Kareem opisuje očajnu situaciju u sirijskom gradu i upozorava da će novi pokolj uskoro početi. „Svi molimo za kišu. Kada pada kiša, avioni ne mogu letjeti i napadi prestaju nakratko. Nadamo se da će kišiti dovoljno dugo da svjetske sile urade nešto i pomognu 150.000 civila, zarobljenih u malom naselju u Halepu, da pobjegnu. Ovdje je mnogo beba i djece. Ljudi dolaze s troje ili četvoro djece, bježeći od Vladinih snaga. Koriste kolica da voze djecu, ali stavljaju i sve ostalo što imaju – nešto odjeće, nešto pribora za kuhanje u plastičnim kesama i neke druge stari. Vidio sam ljude kako koriste ručna kolica da dovezu svoje najmilije koji su teško ranjeni… Sada slušamo izvještaje da je stotine muškaraca nestalo s jednog mjesta, a da su drugi poredani i pogubljeni…. Sada vlada očaj. Kiša će uskoro prestati i pokolj će opet početi. Mora se uvesti humanitarni koridor. DANAS. SUTRA će već biti kasno za mnoge od nas!“
Ponavlja se! Ponavljaju se plastične kese u koje stane nečiji život. Ponavlja se smrt. Mrtva tijela ispod ruševina. Ranjena djeca. Djeca bez djetinjstva. Mala tijela. Zagrljeni mrtvi na ulicama. Uplakane majke.
Ponavlja se.
Dva novinara su u dva različita grada izgovorila skoro pa iste rečenice. Sutra će biti kasno. Danas je kasno!
Ne želim da završim ovaj tekst rečenicom- niko neće pomoći Halepu.
Ostat će posljednji snimci stanovnika Halepa na internetu.
Ostat će zastrašujući snimci razaranja. Ostat će zastrašujuće fotografije. Ostat će da odzvanjaju prazne riječi najoštrije osude svjetskih moćnika.
Ostat će da se ponovilo, a toliko puta je ponovljeno da se više nikada, nikome, nigdje ne ponovi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
