U petak, 30. maja 2014. godine, saznao sam da imam rak pluća, četvrti stadijum. Ljudima u mom stanju nije ostalo još mnogo života, pa mi je tretman ograničen kako bih lakše pregrmio sljedeću godinu. Postoje i druge opcije kao što su eksperimentalni tretmani, pa sam optimističan, ali iskreno, mislim da znam na čemu sam.
Prije četiri godine, u ljeto 2010, bili smo na odmoru na moru i svi smo se super proveli. Gradili smo zamke od pjeska, plivali i opuštali se – doduše, svi osim anksioznog mene. Imao sam stotine nepročitanih mejlova i desetine ideja za tekstove na blogu koje nisam imao vremena da napišem, a bio sam okružen sa previše pjeska i premalo kafe.
Pokušao sam da odglumim da mi je bilo super, ali ljudi su vidjeli da mi nije prijatno, i što je još gore, da ne želim da budem tamo.
Tek na povratku kući sinulo mi je. Tek tada sam shvatio šta sam sve propuštao. Shvatio sam da je to bilo prelijepo iskustvo, a da ja to nisam ni znao dok se nije završilo.
Uvijek sam bio neispunjen, nezadovoljan, nikad nisam imao dovoljno vremena za pisanje, za svoju ženu, za svoje prijatelje, za svoju djecu, a opet sam imao sve to. Tada sam shvatio da je moj život prelijep. Raj na Zemlji.
Ja sam svoj Raj otkrio u vožnjama autom sa djecom. Mogao sam samo da ih odvezem u školu i vratim ih iz nje, ali ja sam zapravo uživao u razgovorima sa njima tokom vožnje. Puštao sam im muziku, izmišljao pjesmice sa njima, pričao o svemu i svačemu.
Raj sam otkrio na prljavom podu košarkaškog terena. Moja tada dvogodišnja kćerka i ja čekali smo svaki dan njenog brata da završi sa časovima, pa smo četiri sata provodili ručajući, igrajući se u igraonici i trkajući se do košarkaškog terena gdje smo igrali košarku. Onda bismo sjeli na pod, jedno ispred drugog, i dobacivali se loptom.
Ali čak i u Raju na Zemlji ima potresa. U novu kuću uselili smo se u martu. To je naša kuća iz snova. To je kuća u kojoj će moja djeca odrasti i to mi cijepa srce. Nije mi stalo do sebe, zaista nije. Imao sam život kakav bi mnogi voljeli da imaju, ali sve to bih dao za jednu stvar: da mogu da vidim kako mi djeca odrastaju.
Moja djeca su sretna. Naravno, nekad se žale i cvile, ali su zapravo sretna. Oni su moje umjetničko djelo: dva nježna, pametna, inteligentna, zabavna, sretna djeteta. I ne smijem da dopustim da se to završi. Ne smijem da dopustim da odrastu tužni. Ne smijem da dopustim da odrastu sa neispunjenom prazninom jedva se sećajući oca. Želim da budu sretni. Želim da budem tu da ih usrećim.
I želim da moja žena bude srećna. Ona zaslužuje da bude srećna. Volio bih da sada mogu da je usrećim.
Ali ja prihvatam činjenicu da se bližim kraju. Prihvatam da mi je život poklonjen kao dar i prihvatam to što neću gledati svoju djecu kako odrastaju.
Treba li da se žalim? Treba li da vičem na nebo „Zašto ja?“ Ili bi trebalo da se osjećam zbunjeno, umorno i tužno?
Štagod da se desi mom tijelu u narednim mjesecima još nije krenulo. Ali sljedeće znamo:
Znamo da sam ja najsretniji čovjek koji je ikad šetao ovom planetom i znamo da ću biti voljen sve do svog posljednjeg trenutka. Voljeće me moja deca i žena koju obožavam.
Ali dozvolite me da vas zamolim za jednu stvar.
Moja djevojčica – ona je stidljiva. Vidjet ćete je da se igra sama ponekad i želit ćete da joj priđete i da joj kažete „Ona se tako lijepo igra sama“. Idite kod nje. Igrajte se sa njom. Potrebni ste joj.
Moj dječak – on je nevjerovatno osjetljiv. Sve što mu kažete on će zapamtiti i analizirati mjesecima u svojoj glavi. Nemojte se šaliti sa njim samo da biste se nasmejali – to će ga povrijediti. Odgovorite na sva pitanja koja ima ili ga bar usmjerite na mjesto na kome može da nađe odgovor. On voli da se igra i da skakuće okolo, ali morate da se ophodite prema njemu kao prema odrasloj osobi.
A moja žena – dajte joj vremena. Dozvolite joj da napravi pauzu. Ona je na poslu dominanta, ali kod kuće samo želi da se opusti i zabavi. Pomozite joj da se zabavi. Ona će želeti da preuzme sve moguće obaveze na sebe – nemojte to da joj dopustite. Kažite joj da se opusti. Recite joj da uspori. Pomozite joj da uživa u životu. Nemojte je nazivati udovicom. Ona nije udovica. Nije to tako jednostavno. Znate li šta je ona? Ona je dijete koje bi svaki roditelj poželio i majka kakvu bi svako dijete željelo. Iako sam ostao kod kuće da bih brinuo o djeci, ne bih ništa mogao da uradim bez nje. A ona će nastaviti da ih odgaja i oni će nastaviti da rastu i biće sve bolji zahvaljujući svojoj majci.
Ona je žena mojih snova.
