U napadu velike grupe ljudi, koji su uz psovke i uvrede, probili kordon policije i nasrnuli na učesnike povrijeđeni su Staša Zajović, Ljiljana Radovanović, Miloš Urošević i Dejan Gašić, prenio je Radio Slobodna Evropa.
Prema riječima Staše Zajović iz Žena u crnom, grupa ljudi koja se okupila na mjestu gdje se održavao skup najprije je počela da dobacuje, vrijeđa i gađa nevladine aktiviste i aktivistkinje različitim predmetima.
“Zatim je njihov broj počeo da se povećava. Povećavao se broj muškaraca koji su bili izuzetno agresivni i nasilni, uz niz groznih prijetnji. Istovremeno se povećavao i broj policije. U jednom trenutku, oni su probili jak kordon i počeli napad na nas. Ja sam pala na lakat, udarila sam glavom, Ljiljanu su napali, Milošu su sve pocijepali, ostao je krvav, a povrijeđen je još jedan aktivista biciklista Dejan Gašić. Nakon toga nastao je metež i užasno vrijeđanje nas, a policija je jedva uspijevala da nas zaštiti“, rekla je za RSE Staša Zajović.
Ona navodi da su okupljeni imali različita obilježja poput “četnici Valjeva“, a nekoliko njih nosilo je majice sa likom Ratka Mladića. Policija je na kraju uspela da evakuiše nevladine aktiviste u hotel u kom su biciklisti planirali da prespavaju kako bi u srijedu nastavili put ka Srebrenici. Nakon napada, uz prećutno odobravanje policije koja ih prati na ovoj trasi, biciklisti su odlučili da se vrate za Beograd, odakle će na drugi način nastaviti put ka Potočarima.
“Mi iz Žena u crnom ćemo se zajedno evakuisati za Beograd, a onda ćemo nastaviti sve naše aktivnosti vezane ze godišnjicu genocida, jer nam je bitno da ostvarimo naš cilj“, navodi Staša Zajović.
Dodaje i da je policija od njih uzela izjave, a da će oni podnijeti krivičnu prijavu uz, kako kaže, nadu da neće biti u prazno kao i svih prethodnih godina.
“Ovo doživljavamo već dugi niz godina, možda i decenija. To potvrđuje da u ovoj zemlji postoji kontinuitet nekažnjivosti, nasilja i mržnje prema drugima i drugačijima, a prvenstveno prema onima koji se zalažu za odgovornost za zločine počinjene u naše ime“, podvlači Staša Zajović.
Desetak biciklista krenulo je u utorak ujutro iz Beograda put Srebrenice, gdje su planirali da 11. jula prisustvuju komemoraciji žrtvama genocida. Na ovaj način htjeli su da iskažu solidarnost sa žrtvama, ali i da podižu svest u Srbiji o ovom zločinu.
U crnim majicama sa natpisom Srebrenica, neki učesnici i učesnice prešli su ovu trasu i prošle godine, dok neki, među kojima i Mirko Medenica, u biciklističku vožnju „Memorijal Beograd Srebrenica“, kreću po prvi put.
“Moja je želja da se napravi razlika između dobrih i loših ljudi. Da iskažemo solidarnost na jednom ljudskom nivou i da jedni drugima pokažemo da nam je stalo. Zločinci treba da odgovaraju, a dobri ljudi treba da nastave dalje, da sarađuju, da se druže, da se vole…“, rekao nam je Mirko Medenica.
“Nisam imala nikakvu dilemu oko toga da li da krenem. Ali, ono što me zabrinjava je kako ljudi u našoj zemlji ne prihvataju i odbijaju da se suoče sa tim šta se stvarno desilo”, kaže Sanja Nikolić.
Biciklisti su trebali proći kroz mjesta u Srbiji koja su tokom rata u BiH često bila logistička podrška i ishodište pohoda vojnih i paravojnih formacija. Htjeli su da podsjete stanovnike tih mjesta na ulogu Srbije u ratu u BiH, posebno imajući u vidu činjenicu da je pred Međunarodnim sudom pravde proglašena odgovornom za nesprječavanje najstrašnijeg zločina na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.
“Godine 2011. sam učestvovala u Maršu mira i kada smo dolazili u Potočare vidjeli smo ture biciklista i biciklistkinja koji su pristizali iz različitih dijelova bivše Jugoslavije i Evrope, i onda smo došli na ideju da bi bilo jako dobro da i mi to uradimo jer onda sa tom vidljivom porukom prolazimo i kroz Srbiju. Moja motivacija je ista kao i prošle godine, a to je da poruka o istini o tome šta se desilo u Srebrenici, o genocidu mora da se priča javno u Srbiji”, poručuje Nina Đurđević – Filipović.
Grupa aktivista i aktivistkinja navodi da je podsjećanje i podizanje svesti u Srbiji važno jer gotovo svi političari govore o potrebi okretanja od prošlosti na način kojim se ratni zločini potiskuju, minimiziraju ili potpuno ignorišu, čime se čini dodatna nepravda žrtvama i njihovim porodicama.
“Želimo da pošaljemo poruku srbijanskoj javnosti, društvu i institucijama prihvatanje i priznavanje zločina koji su počinjeni u naše ime neophodno. Smatram da su ti zločini toliko obimni i veliki, a državne institucije i društvo toliko u njima učestvovali, da je obaveza svakog od nas da eksplicitno kažemo da to nije učinjeno u naše ime. Pitanja suočavanja sa prošlošću u ovoj zemlji nikada nisu bila u fokusu javnosti i medija i na tom planu se mora puno više raditi”, navodi Vladimir Jevtić.
Iako je do Srebrenice dug put, nije im, kažu, nimalo teško, a cilj je dostojan svakog pređenog kilometra.
“Puno je emocija, a to je svakako jedno posebno mjesto koje bi svi ljudi iz ovog regiona trebalo da posjete jer ono sublimira svu onu nesreću koja je zadesila ove prostore. Možda je to ono mjesto kroz koje treba proći, a onda nastaviti dalje u nekom boljem pravcu”, poručuje Mirko Medenica.
