Svjesne su da njihove najmilije ne mogu vratiti nikakvi papiri, ipak zahtjevaju da im se dostave izvještaji, ali i sva druga dokumentacija o padu helikoptera.
“I dalje čekam bilo kakvu informaciju od države o tome šta se dešavalo tog dana. Nisam čak dobila ni obdukcioni nalaz, iako sam tražila i volela bih da mi i to pošalju. Stigle su nam neke njegove lične stvari, ali ne i telefon. Moguće da ga nisu pronašli, ali bi mi puno značilo da to imam”, jada se Violeta Veselinović.
Ona odnedavno radi u novopazarskoj Opštoj bolnici i kao samohrana majka izdržava i školuje sina Danila, koji je ovih dana završio šesti razred i kćerku Dariju, koja će u septembru krenuti u četvrti.
“Obećali su nam da će deca dobijati stipendiju, ali iako sam ministarstvu proslijedila svu dokumentaciju koju su tražili, moja deca još uvijek nisu dobila ni dinar. Nisu mi čak ni odgovorili kada će početi isplata”, jada se Violeta.
Dževadova supruga Šefka smatra da je možda prerano reći da ih je država zaboravila, ali da nije daleko od toga i da će vrijeme pokazati da li je to istina.
“Osim posjete ministara Bratislava Gašića, Zlatibora Lončara i Rasima Ljajića odmah nakon pogibije i kasnije dodjele ordena, niko me iz državnih službi nije zvao, nije se interesovao imam li problema, da li mi nešto treba, mogu li da pomognu. Za razliku od njih, kolege i prijatelji mog muža, kao i gradski čelnici nas nisu zaboravili, pomažu i uvijek su mi na raspolaganju”, kaže Šefka, koja dodaje da je neko prošlog mjeseca platio vrtić i predškolsko za njenu djecu, a da ne zna ko je to uradio.
Dodaje da je svaka pažnja dobrodošla i dragocjena, pogotovo dok odgaja Ramiza, koji na jesen kreće u prvi razred i dvogodišnjeg Muhameda, koji odrastaju bez očeve ljubavi i oslonca.
“Violeta i ja imamo briga preko glave, valjda ne bismo nas dvije trebalo da podsjećamo državu na svaku obavezu koju su preuzeli. Vrijeme prolazi i sve više počinjemo da se pitamo da li su obećanja bila lažna”, sa dozom gorčine u glasu priča Šefka.
