Predizborna kampanja SNSD-a i Milorada Dodika u funkciji je okupljanja Srba oko krupnih političkih pitanja i stavova putem kojih se entitet RS afirmira poput države. Dodik propagira da Srbi imaju dvije države: RS i Srbiju, da će se te dvije srpske države ujediniti, da Srbi mogu biti slobodni samo ako imaju RS i Srbiju kao svoje srpske države koje ne dijele ni s kim, da BiH nije država već da je to “zajednica” u koju srpski narod nije ušao svojom voljom, već je u nju “gurnut”, a da su kroz historiju srpski političari griješili kada su se zalagali za prvu i drugu Jugoslaviju, jer Srbi, navodno, ne mogu biti slobodni u državi koja nije samo srpska.
FAŠISTIČKI KARAKTER DODIKOVE POLITIKE
Da li se Dodik, kao nekadašnji “antifašist”, pretvorio u svoju suprotnost postavši fašista, kako ga već nazivaju i brojni srpski intelektualci u Banjoj Luci i Beogradu? Tako ekonomski stručnjak iz Banje Luke Aleksa Milojević kaže da su Dodikove ideje o otcjepljenju RS-a fašističke jer, “ko god pokušava da pravi čvrste etničke granice na Balkanu, ili je lud ili je zlonamjeran. Moramo naučiti da živimo jedni s dugima”.
Kvalificiranje Dodika fašistom nije strogo, niti je paušalno, izvan činjenica. Naprotiv, za takvo što ima mnogo argumenata, poput uvreda o “arlaukanju sa džamija”. RTRS i drugi mediji pod Dodikovom kontrolom jesu instrument širenja mržnje prema Bošnjacima, prema njihovom kulturnom i vjerskom identitetu. Tako je za manifestaciju otvaranja “hair-česme” u Fazlagića Kuli kod Gacka u najavi udarne informativne emisije RTRS-a rečeno da je to “skandalozan” skup, na šta je pismom uredništvu tog medija reagirao potpredsjednik RS-a Ramiz Salkić, napisavši kako RTRS “širi mržnju” prema Bošnjacima.
Ilustrativan je i Dodikov govor početkom jula 2018. godine na Kozari. Ta niska bosanska planina simbol je partizanskog antifašističkog pokreta svih naroda na prostoru bivše Jugoslavije. Dodik smatra da su žrtve fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu bili samo Srbi, a da su drugi narodi zajedno s njemačkim fašistima genocidno ugrožavali srpski narod, te da su zbog toga Srbi pogriješili što su se borili za Jugoslaviju jer je ona “velika srpska zabluda”.
Srbi su se, po Dodiku, trebali boriti za državu koja će biti samo srpska, što je ideološka i politička osnova četničkog pokreta, i onog u Drugom svjetskom ratu pod vodstvom Draže Mihailovića, i onog s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća pod vodstvom Miloševića i Karadžića. Ono što je zajedničko raznim etničkim i rasnim posebnostima strano je fašističkoj ideologiji. Čak i Jugoslaviju, koja je praktički bila politički okvir za dominaciju Srba, samo zato što nije bila isključivo srpska i što se nije nazivala Srbijom, Dodik predstavlja kao srpsku grešku. Zato što je Bosna i Hercegovina zajednička država, njoj, njenim građanima i narodima takva Dodikova ideologija velika je prijetnja. Upravo zbog obilježja višenacionalnog zajedništva države BiH, ona je srpskim nacional-fašistima neprihvatljiva, pa se zagovara da Srbi iz nje izađu i da sa sobom u Srbiju odnesu njen što veći dio, što je suština Dodikove fašističke misije.
IDEOLOŠKE I POLITIČKE PRIPREME ZA RAT
Fašističkom ideologijom i politikom Dodik agitira za političku mobilizaciju Srba. Direktorica Centra za evroatlantske studije u Beogradu Jelena Milić konstatirala je da Dodik, pod utjecajem Rusije, izaziva incidente putem “hibridnih operacija, paravojnih i parapolitičkih formacija”. Dodikova aktuelna propaganda s efektima ujedinjavanja i mobilizacije u pripremama za rat ista je kao Karadžićeva propaganda u pripremama za rat devedesetih godina.
Sve srpske stranke ističu značaj očuvanja mira na osnovama Dejtonskog sporazuma, ali to njihovo verbalno, propagandno taktiziranje nije praćeno praktičnim postupcima. Nije dovoljno paušalno isticanje da treba očuvati mir jer narodima i državama na Balkanu treba sigurnost i stabilnost. Takvo verbalno zalaganje treba dokazivati praktičnim postupcima. Srbi u Srbiji i BiH osjećaju da vladajuće elite njima ne daju garancije mira i sigurnosti. Vlada RS-a prikriva koliko je doprinijela da se u BiH širi i produbljuje psihoza straha od ponovnog rata, zbog čega je intenziviran proces iseljavanja iz zemlje. Rizici zbog međunacionalnih sukoba koje naglašavaju srpski lideri uzrok su iseljavanja Srba iz BiH i Srbije. Uprkos tome, nijedna srpska stranka u RS-u problem iseljavanja iz BiH, posebno mladih i obrazovanih, kada su u pitanju uzroci, ne povezuje s antibosanskohercegovačkim ekstremizmom Milorada Dodika i njegovog SNSD-a.
S tim u vezi, bilo je zanimljivo slušati predsjednika Srbije Aleksandra Vučića kada je rekao: “Sve nas je manje, jer ljudi zbog priča o sukobima i ratovima odlaze bilo gdje gdje vide bolje uslove za djecu. Prošlost je važna, ali je budućnost uvijek važnija.” Ovu rečenicu Vučić je izrekao povodom izjave Nasera Orića da će se “sljedeći rat desiti brže” nego što se misli. Vučić ne komentira Dodikove prijetnje ratom i ponovnim genocidom nad Bošnjacima, ali je komentirao Orićevu izjavu, iako je Orić, u usporedbi s Dodikom, politički marginalac. Ipak, srpska politika preferiranjem Orićevih izjava relativizira Dodikove svakodnevne ratnohuškačke istupe.
Opozicijski lideri RS-a ističu važnost regionalne saradnje, posebno odnosa Beograda, Zagreba i Sarajeva. Lideri vladajućeg SNSD-a na čelu s Dodikom iz regionalne saradnje isključuju Sarajevo kao državni politički centar, te se zalažu za bolje odnose Beograda, Banje Luke i Zagreba. Zalažući se za regionalnu saradnju, opozicijski lideri ističu opredijeljenost za evropsku perspektivu BiH, dok o tome vladajući SNSD i njegov lider Dodik ne govore jer su opsjednuti prisajedinjenjem RS‑a u sastav Srbije. Dodiku se ne dopada činjenica što evropska perspektiva BiH isključuje njegove namjere priključenja RS-a državi Srbiji.
Bošnjački narod izložen je različitim metodama zastrašivanja, u šta spadaju svakodnevne prijetnje opstanku BiH, demonstracija sile paravojnih jedinica poput “Srbske časti”, “Noćnih vukova”, “Ravnogorskih četnika”… Srpski političari iz Beograda i Banje Luke djeluju protivno interesima mira u BiH i okruženju. U SNSD-u smatraju da su Bošnjaci u RS-u faktor rizika za sigurnost tog entiteta nakon masovnijeg priliva migranata iz muslimanskih zemalja u BiH. Dodatno naoružavanje policije RS proizlazi iz takvih ocjena o rizicima sigurnosti. Naoružanje koje Dodik nabavlja izvan realnih policijskih potreba, u eventualnoj eskalaciji krize, bilo bi upotrijebljeno za progone i masovno genocidno ubijanje Bošnjaka.
Dodik izaziva oružane sukobe. Svakodnevno on negira teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i zagovara prisajedinjenje RS-a u sastav Srbije. Entitet RS pokušava se eksponirati, izgraditi i osamostaliti kao država s ciljem da uđe u državnu zajednicu sa Srbijom. Uporedo s takvom izgradnjom RS-a, koriste se razne situacije za pokazivanje kako država BiH nema suverenost na teritoriji entiteta RS-a, što dodatno ohrabruje hrvatsku politiku da razne situacije koristi za dokazivanje da država BiH nema suverenitet na prostorima pod vlašću HNS-a (HZ HB).
Početkom maja ove godine američki profesor međunarodnog prava Francis Boyle o tome je rekao: “Izvjesno je da će se RS otcijepiti i pripojiti Srbiji, a Hrvati će od Federacije uzeti dio, to je bio Vence-Owenov plan i ljudi se moraju boriti da se to ne dogodi.” Sve ovo sugerira nekoliko pitanja. Kako patrioti BiH trebaju reagirati na Dodikovu izjavu da “Republika Srpska” i Srbija “u ovom vijeku ili u nekoliko narednih decenija treba da završe ujedinjenje u jednu državnu zajednicu”? Kako patrioti BiH trebaju reagirati na saradnju Vlade Srbije i Vlade RS-a u cilju jačanja vojnih kapaciteta RS-a? Kako patrioti BiH trebaju reagirati ako Srbi na predstojećim općim izborima 7. oktobra 2018. godine svojim glasovima omoguće da SNSD i Dodik pobijede, upravo zato što zagovaraju ratnohuškačku politiku i otcjepljenja RS-a radi pripajanja Srbiji? Konačno, da li bi Dodikova i SNSD-ova pobjeda značila da srpski narod želi da Dodik nastavi s izazivanjem i uzrokovanjem ponovnog rata u BiH i njenom okruženju?
Prvih godina poslije Dejtonskog sporazuma neke bošnjačke političke stranke i mediji zagovarali su ukidanje entiteta RS ili promjenu njegovog naziva jer, po Ustavu, entitet RS nije samo srpski, već je i hrvatski i bošnjački i svih građana koji u njemu žive. Takva politika u posljednjih je desetak godina korigirana. Danas nema ni jednog zvaničnika, ni jedne od bitnih političkih stranaka, koji zagovara ukidanje RS-a. Istovremeno dok se događala ta promjena bošnjačke politike, hrvatska politika postala je saveznik srpske politike u negiranju države BiH. Danas srpska politika podržava nakane da paradržava HNS, što je samo drugi naziv za HZ HB, preraste u treći hrvatski entitet s perspektivom prisajedinjenja Hrvatskoj. Bošnjačka politika jasna je u pogledu prihvatanja entitetske strukture BiH po Dejtonskom sporazumu. Međutim, za sada je nejasno kakvu RS prihvata. Bošnjačka politika mora jasno istaći da ne prihvata RS onakvu kakvu je gradi i kamo je usmjerava Milorad Dodik.
PRODUŽETAK SRBIJANSKE AGRESIJE NA BiH
Vlasti u Beogradu i Banjoj Luci poduzimaju aktivnosti s ciljem integriranja sigurnosnog i odbrambenog sistema RS-a u odbrambeni i sigurnosni sistem Srbije, što su grubi napadi na integritet države BiH. Na taj način, specijalnim ratom, Srbija i RS produžavaju agresiju na BiH. Državni sigurnosni i odbrambeni sistem prepreka je Dodikovom povezivanju s organizacijama i osobama koje su nosioci ugrožavanja sigurnosti BiH. Naprimjer, Dodiku je zasmetalo što je Granična služba BiH, kao dio državnog sigurnosnog sistema, zadržala na granici ruskog milijardera Konstantina Malofejeva, koji je na crnoj listi SAD-a i EU zbog uloge u aneksiji Krima i izazivanju pobune u Ukrajini.
Malofejev je na Banjalučki aerodrom sletio privatnim avionom. Dodiku je zasmetalo što je Granična služba BiH mafijašu Malofejevu uručila rješenje o protjerivanju iz BiH jer je sigurnosna prijetnja. Dodik se lično angažirao na zaštiti tog mafijaša svjetskih razmjera, koji je imao ulogu u pripremi državnog udara u Crnoj Gori, u vezi s izbornim porazom srpskih političkih partija u toj zemlji. Također, Dodiku je zasmetalo što je suverenitet države BiH, protivno njegovoj želji, potvrđen i sredinom augusta 2018. godine, u slučaju zabrane ulaska u BiH ruskom piscu Zaharu Prilepinu, koji je aktivno angažiran na strani proruskih separatista u Ukrajini.
Dakle, lideri RS-a narušavaju integritet sigurnosnog i odbrambenog sistema BiH. Ignorirajući ulogu Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, ministar odbrane Srbije Aleksandar Vulin i Milorad Dodik potpisali su sporazum o remontu radarskih, raketnih i računarskih sistema Vojske Srbije u preduzeću “Kosmos” u Banjoj Luci. Istovremeno, za potrebe RS-ovih preduzeća za proizvodnju i remont vojne opreme Srbija je Vladi u Banjoj Luci donirala 14,1 milion KM.
S tim u vezi, treba razmatrati dodatno borbeno jačanje Vojske Srbije raketnim i oklopnim naoružanjem, borbenim avionima, helikopterima i radarskim sistemima, sve donirano iz Rusije. Pored toga, Srbija najavljuje ponovno uvođenje služenja vojnog roka i druge oblike borbene obuke stanovništva. Najviši zvaničnici Srbije i RS-a znaju kakve su procedure u pogledu trgovine i remonta naoružanja, po Dejtonskom sporazumu, zatim po Sporazumu vojnim mjerama povjerenja, po Sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja, ali i po Bečkom sporazumu o kontroli naoružanja koga trebaju poštovati sve članice OSCE-a, pa i Srbija. Iako znaju za obaveze i procedure po tim sporazumima, Srbija i entitet RS ih svjesno krše s ciljem da RS integriraju u Srbiju, a da dezintegriraju odbrambeni i sigurnosni sistem BiH. To je jedan u mnoštvu konkretnih primjera kršenja Dejtonskog sporazuma, upravo od strane onih srpskih političara na vlasti koji se, opstruirajući nužne reforme u BiH, pozivaju na “slovo” Dejtonskog sporazuma, koji obavezuje na reforme u korist mira, sigurnosti, stabilnosti i progresa uopće.
Vlada RS-a pokušava uzurpirati ovlasti svih državnih institucija sigurnosti, posebno SIPA-e i OSA-e, čime se ugrožava ustavni poredak BiH. U težnjama da se izgradi poseban sigurnosni i odbrambeni identitet, Vlada RS u procesu je nabavke iz Rusije tri policijski opremljena helikoptera. Dodik je najavljivao da će RS osnovati svoje obavještajne i sigurnosne institucije, ističući da one s državnog nivoa ne mogu angažirati u tom entitetu. Protiv takvih stavova reagirala je OSA, ističući da će u punom kapacitetu, u okviru zakonskih ovlaštenja, profesionalno obavljati svoje zadatke na prostoru RS-a, a da bi pokušaji Vlade RS-a da sebi osnuje slične institucije bili vrlo rizični za mir u BiH.
Srbija i RS zajednički se pripremaju za rat, a ne za mir. Indikacije koje opravdavaju taj zaključak obavezuju da se oblikuje cjelovita analiza provedbe svih sporazuma koji se odnose na pitanja vojske i kontrole naoružanja. Također je nužno utvrditi da li se ponašanja raznih državnih i drugih subjekata kreću u okvirima Zakona o odbrani BiH i važeće sigurnosne i odbrambene politike koju je usvojio Parlament BiH.
POLITIKA PROTIV MIGRANATA
Od sredine ove godine, masovniji dolazak u BiH migranata iz muslimanskih zemalja srpska politika smatra terorističkim, zdravstvenim i epidemiološkim rizikom. Koordinirano i ujednačeno, srpska i hrvatska politika priliv migranata BiH koriste za otpor državnom suverenitetu BiH na prostoru bh. entiteta RS i na bh. teritorijama gdje se u formi HNS-a reaktivira paradržava HZ HB.
Otpor državnom suverenitetu BiH bio je HDZ-ov i Čovićev pokušaj da blokadom ceste na Ivan‑sedlu spriječe prijevoz migranata od Sarajeva do Mostara, kao i Dodikove izjave da ni jedan migrant ne može ostati na teritoriji RS-a, da Ministarstvo sigurnosti BiH ne može upotrijebiti policiju Federacije BiH za pojačano osiguranje i kontrolu migranata na granici BiH sa Srbijom i da Srbima ne treba BiH koja daje azil migrantima. Pri tome se HDZ na čelu s Čovićem i SNSD na čelu s Dodikom oslanjaju na islamofobiju koju putem negativnog odnosa prema migrantima dalje produbljuju i šire, nadajući se da će na taj način dodatno pridobiti glasače na predstojećim izborima.
Osporavanje suvereniteta države BiH na prostoru RS-a ispoljava se i Dodikovim stavom da Vlada RS-a mora odobriti primjenu mjera na prostoru tog entiteta za koje se odlučuje Vijeće ministara, što znači da nikakva mjera Vijeća ministara BiH ne može biti provedena ako nema političke volje srpskih lidera. Kao i u svemu drugom, islamofobiju prati širenje laži. Jedna od njih jeste da ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić migrantima dodjeljuje azil. Dodikova propaganda uporno je nastavila lagati o tome iako je Mektić demantirao te neistine ističući da u BiH niko od migranata nije dobio azil. Dodik je širio propagandu da će se migranti trajno naseliti u BiH i promijeniti strukturu stanovništva u “korist muslimana”. Tako se produbljivala i širila već postojeća islamofobija, a građani mobilizirali da glasaju za SNSD i Dodika.
Političke partije i lideri u srpskom Savezu za promjene (Savez za pobjedu), zbog bojazni da će izgubiti glasove na predstojećim izborima, ne suprotstavljaju se politici Vlade RS-a i SNSD-a u vezi s kontrolom migranata. Mediji iz Srbije propagirali su da Srbima prijeti opasnost od stalnog smještaja i naseljavanja migranata u entitetu RS-u, pa je Dodik kategorički naređivao da ni jedan migrant ne može ostati na teritoriji tog entiteta. Pri tome je isticao da po osnovu zadržavanja migranata neće dozvoliti da se “kvari” demografska struktura u RS-u. Ministar sigurnosti Dragan Mektić demantirao je takvu propagandu srpskih medija.
Simpatije prema ministru Mektiću u probosanskim sredinama, kad ih uoče srpski nacionalisti, izazivaju i pojačavaju prezir prema njemu u sredinama pod utjecajem Dodikovog SNSD-a. U tretiranju migranata Mektić se ponaša profesionalno, u skladu s Ustavom i zakonima BiH, što će, s obzirom na islamofobičnu, rasističku i fašističku propagandu, nažalost, imati negativnog utjecaja na rezultat SDS-a i Saveza za promjene (Saveza za pobjedu). Izjave aktuelnih zvaničnika RS-a o migrantima izraz duboke su islamofobije s elementima rasizma i fašizma. Dodikovi stavovi o migrantima iz muslimanskih zemalja isti su kao i stavovi lidera Mađarske, koji su svoju zemlju prema Srbiji i Hrvatskoj ogradili izgradnjom bodljikave žičane prepreke, što je planetarna civilizacijska sramota.
