Teorija o specijalnom ratu nije zakonomjerno ujednačena i o ovoj pojavi ne postoji općeprihvaćeno stajalište, ali možemo okvirno tvrditi da je specijalni rat način i sredstvo borbe za nepravedne i agresivne političke ciljeve, da ga proizvodi državna sigurnosna politika, a da su mu nosioci države koje u lokalnim i regionalnim okvirima prema susjedima imaju teritorijalne i druge agresivne pretenzije.
Specijalni rat vodi se i u uvjetima mira i u uvjetima rata, a u našem prostoru udomaćilo se reći da je riječ o “nastavku rata drugim sredstvima”. U pitanju su razne nelegalne metode i specijalne operacije čiju koordinaciju vrše obavještajno-sigurnosne službe, a provode se kroz sektore medija, politike, ekonomije, vjere, kulture, obrazovanja, vojske, diplomacije, obavještajni i kontraobavještajni sektor. S obzirom na to da su planovi, ciljevi i nosioci provedbe specijalnog rata, u našem slučaju od Republike Srbije i Republike Hrvatske, a protiv Bošnjaka i opstojnosti države BiH, u domenu državne tajne, mi možemo govoriti tek o manifestacijama i posljedicama koje su izazvane ovakvim djelovanjem, a koje bez ikakve sumnje primjećujemo u javnom prostoru.
No, kada tezu da se “protiv Bošnjaka vodi specijalni rat” izgovori član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, što je on nedavno i učinio, tada možemo zaključiti da postoje i konkretna saznanja od sigurnosnih institucija o postojanju specijalnih operacija te vrste. Pošto su i kontramjere, osim Izetbegovićeve tvrdnje da je specijalni rat doista na djelu, dio stroge državne tajne, na nama je da pretpostavljamo o kakvim se operacijama radi, te je ova analiza izvršena na temelju javnih manifestacija koje Bošnjaci u širokom rasponu svojih političko-društvenih polja djelovanja “osjećaju na svojoj koži” i unutar sebe.
Odnosno, možemo upozoriti na posljedice vođenja specijalnog rata, kako na one koje su vidljive “prostim okom”, tako i na one koje se teže identificiraju, a počesto ih dio medija predstavlja kao pozitivni rezultat djelovanja pojedinaca iz države i društva protiv kojih se provodi specijalni rat. S druge strane, teorija specijalnog rata po svemu potvrđuje njegovo postojanje na teritoriju države BiH i protiv Bošnjaka, te upućuje da se odgovornost za njegove posljedice usmjerava na strukture i autoritete protiv kojih se specijalne operacije i provode. Narodski rečeno, izazovi i napravi belaj, a za to optuži onoga nad kim si belaj učinio. Tu se posebno ističu perfidni udari na vodeću bošnjačku politiku, a često možemo primijetiti da oni koji šire “loše glasine” o navodnim izdajicama i veleizdajicama ustvari opisuju sebe i svoje namjere, ujedno pokušavajući zataškati svoje neprijateljsko djelovanje.
OKO ČEGA SE SLAŽU ZAGREB I BEOGRAD
Osim što se propagandni ratovi protiv Bošnjaka i bošnjačke politike intenzivno vode u medijskom prostoru Hrvatske i Srbije, resursi neprijateljske propagande usmjereni su i prema bošnjačkom javnom mnijenju u BiH s ciljem stvaranja atmosfere međubošnjačkih sukoba i suprotstavljanja. Ovi propagandni narativi različiti su po taktici, ali zajednička im je izuzetna negativnost po svaki pozitivni proces i samo stanje duha i uma bošnjačkog kolektiva.
Primjećujemo da se ciljano radi na ideološkom suprotstavljanju Bošnjaka na relacijama sekularno – vjersko, politički desno – politički lijevo, a pritom se aktiviraju i historijski antagonizmi naslijeđeni iz Drugog svjetskog rata stvarajući realno nepostojeću podjelu ovovremenih Bošnjaka na antifašiste i fašiste, ustaše (handžarovce) i partizane, zatim prosrpski orijentirane i prohrvatski orijentirane Bošnjake, nadalje, koriste se postojeće podjele u islamskom svijetu te se Bošnjaci potiču na stvaranje neprirodnih i u BiH do sada nepostojećih sukoba između islamskih radikala i tradicionalno miroljubivih bosanskih muslimana, sufija i vehabija, šiija i sunija, na one koji su podložni i premreženi utjecajima raznih vjerskih sljedbi i sekta iz Saudijske Arabije, Irana, Turske, Malezije i slično.
Među Bošnjacima se stvara atmosfera koja izaziva mentalno stanje građanskog rata, s inkliniranjem da se takvo stanje u budućnosti možda pretvori u stvarni oružani međubošnjački sukob. Dakle, iako nas teorija o aspektima specijalnog rata upućuje da on ugrožava mir, čini ga rizičnim i približava ratu, odnosno stvara uvjete da se ratom za kraće vrijeme i s manje gubitaka postignu ratni ciljevi, nije nužno da se u BiH želi izazvati isključivo međudržavni ili međunacionalni sukob.
Provodioci specijalnog rata svjesni su da će brojnost Bošnjaka muslimana u BiH sve više rasti, da će za dvadesetak godina činiti većinu stanovništva u BiH, koja će u postocima uveliko premašivati ukupnu brojnost Hrvata i Srba. No, ta se brojčana prednost može suzbiti potpunim unutarnjim destruiranjem Bošnjaka usmjeravajući ih da postanu politički i identitetarno posve podijeljeno društvo s različitim ciljevima i pogledima. U tom slučaju, dehomogenizirani Bošnjaci, iznutra krajnje podijeljeni, neće moći pružati usmjereni otpor organiziranim sistemima drugih naroda, brojčano manjim, ali koji su već sada unutar sebe homogenizirani i oko temeljnih nacionalnih ciljeva i oko toga da pripadaju kršćanskom civilizacijskom krugu čije vrednote oni smatraju da treba čuvati pod svaku cijenu.
U tom je smislu vrlo zabrinjavajuća izjava srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića za hrvatske medije prilikom njegove nedavne posjete Republici Hrvatskoj: “Uostalom, ja vam danas kažem da će Srbi i Hrvati, svidjelo se to meni ili vama ili ne, sve više raditi zajedno i sve više podržavati jedni druge jer će to biti jedini način da opstanemo. Situacija u BiH to pokazuje na najbolji način. Čak i ono malo srpske djece koje je ostalo u Bugojnu danas ide u katoličke razrede u gimnaziji u kojoj hrvatske djece ima manje od 10 posto u odnosu na bošnjačku. I po tom pitanju se vidi da se kršćani ne odvajaju jedni od drugih.”
Ova “umivena” Vučićeva izjava posebno dobiva na težini ako se prisjetimo šta je 2005. godine napisao prvi saradnik ratnog zločinca Ratka Mladića, srpski general Manojlo Milovanović u svojoj knjizi o ratu u BiH. Nekadašnji načelnik Glavnog štaba VRS-a konstatirao je da “islam ne napušta Bosnu i Hercegovinu ni u vojnom ni u političkom smislu”, a uz klasične srpske propagandne konstrukcije o postojanju muslimanskih terorističkih ćelija u BiH, glasnogovornički iznosi zabrinjavajuće teze o strategiji Hrvatske i Srbije u BiH: “I jedna i druga strana očekuju novi regionalni rat kojim bi se konačno odlučila sudbina krize na Balkanu. Jedina stvar u kojoj se Zagreb i Beograd slažu jeste eliminisanje, ili bar neutralisanje, muslimanskog političkog entiteta. Obe države imaju nacionalne prioritete, ujedinjene u činu koegzistencije na novouređenom Balkanu, pri čemu prvo treba oblikovati i stabilizovati Bosnu i Hercegovinu…”
Ovakve skrivene “preporuke” za savezništvo Srba i Hrvata vraćaju nas na devedesete godine 20. stoljeća i slikovite opise sukoba Hrvata, Srba i Bošnjaka koji se nalaze u neminovnom klinču dviju nacionalističkih politika. Naime, kada se Hrvati i Srbi tuku, Bošnjaci dobivaju batina. Kada se mire, moraju se oko nečega pomiriti, a to onda znači da nešto dijele. To nešto zove se Bosna i Hercegovina, a Bošnjaci tada ne samo da dobivaju batina nego je u pitanju njihov biološki opstanak.
S tim da oni koji računaju na ovakve scenarije i koji ih u ovom trenutku kreiraju trebaju razmisliti o tome šta se događa s narodima koji se trpaju u geta, koji se izoliraju, koji se sabijaju u životno neprihvatljiv mali prostor. Takvi narodi nužno ne nestaju, već, uslijed osjećaja zatočenosti, postaju “divlje zvijeri” sposobne na krajnje poteze. Kome na Zapadu trebaju takvi Bošnjaci i muslimani usred Evrope? Ili su baš takvi Bošnjaci potrebni ne bi li ovaj dio Evrope bio stalni izvor mogućih napetosti i raskusurivanja interesa tzv. velikih sila. Možda je to upravo razlog zašto se Bošnjaci muslimani u tolikoj mjeri žele prikazati radikalnim, ne bi li lakše podnijeli tranziciju u stvarno stanje radikaliziranosti.
Još uvijek ne želimo vjerovati da je to cilj onih koji propagandno djeluju rastežući pamet i emocije Bošnjaka, jer bi u tom slučaju takva situacija krajnje destabilizirala i njihovu ličnu sigurnost i općenito način života. I zato je svima u interesu da se sve raspoložive snage usmjere u dijalog i održivi suživot, da se potiče integracija naroda BiH u sistem onoga što nazivamo evropske vrijednosti, a s obzirom na to da su Bošnjaci većinski opredijeljeni upravo za takav pristup, uspjeh ne bi trebao izostati. Štaviše, bosanski muslimani velika su prilika za Evropu da kao autentični evropski narod budu svojevrsni kulturološki most između Istoka i Zapada. Međutim, taj most, sa svom koristi koju može donijeti u protoku ideja svih vrsta, ne može se ostvariti ako Bošnjaci ne osiguraju vlastite kapacitete za njegovu izgradnju i sami se ne nametnu i postave u takvu poziciju. To neće biti u stanju učiniti bez unutarnje homogenizacije.
KO ČINI GRUPE ZA PRITISAK U SPECIJALNOM RATU
Ovdje upozoravamo na štetne procese nametanja percepcije stvarnosti Bošnjacima u kojoj bi trebalo da preovladava malodušnost, razočaranje, zbunjenost, defetizam, očaj, međusobno nepovjerenje, manjak samopouzdanja, osjećaj skore propasti, ali i gnjev i mržnja. Sva energija Bošnjaka već se sada pokušava usmjeriti u samodestrukciju, a u cilju slabljenja kolektivnog duha, volje i posljedične neutralizacije bilo kakvog odbrambenog mehanizma prema vanjskim faktorima koji provode specijalni rat.
Tako kondicionirano javno mnijenje i društvo spremno je na svaku vrstu manipulacije jer više ne razlikuje stvarno od izmišljenog, duboko sebe prezire i nema bilo kakvog realnog orijentira čak ni da sagleda vlastitu situaciju, a kamoli da djeluje proaktivno i da ima mehanizme samozaštite. U takvom stanju sasvim je logično da političke procese među Bošnjacima žele preuzeti oni koji djeluju na tuđi daljinski upravljač, ujedno predstavljajući sebe kao graditelje bolje budućnosti, one koji će osigurati nužne reforme, ostvariti cunamije u borbi protiv korupcije i kriminala, a ustvari su oni ti od kojih se Bošnjaci moraju zaštititi jer svojim djelovanjem potvrđuju sve elemente kojima se po teoriji izvršava specijalni rat. Ako to Bošnjaci ne učine, doslovno ne nađu snage unutar sebe da ih izbace poput stranog tijela iz organizma, izvjesne su sve moguće negativne posljedice.
Puno se govorilo o tome da je stanoviti zločinac i vođa zločinačke tvorevine ISIL-a bio ubačeni izraelski agent koji je poslan da iznutra uništi muslimane u Iraku i Siriji. Međutim, takve su konstatacije apsurdne, jer čak i da jeste bilo tako, nitkovi poput Al-Bagdadija ne mogu se realizirati unutar neke zajednica ako ona već unaprijed nije iznutra narušena i lišena bilo kakvih moralnih vrijednosti. Možemo li zamisliti da muslimani ubacuju trenirane jevrejske radikale u Izrael, a koji bi imali cilj uništiti to društvo i državni poredak?
Možemo, ali to je nemoguće jer Izrael, osim jakog sigurnosnog aparata, ima razvijene mehanizme koje takvu mogućnost čine nemogućim, odnosno, ovdje se nameće stara mudrost da nikoga ne možete uništiti ako prije toga on već sam sebe nije uništio. Slično možemo konstatirati i za Bošnjake, koji se nalaze u situaciji posvemašnje političke podijeljenosti, i to izvan opravdanih demokratskih razloga. Odnosno, sukobljavanja stranaka u demokratskim društvima sasvim su opravdana i poželjna jer potiču pluralizam društva, ali to ne smije biti izvan opravdanih demokratskih vrijednosti, što jeste slučaj kod Bošnjaka, a nije slučaj kod Hrvata i Srba, koji imaju konsenzus oko temeljnih nacionalnih pitanja. Stoga, iako su Bošnjaci tradicionalno razvučeni i na razmeđu Istoka i Zapada, iako se atakiraju sa svih strana, njihovo unutarnje urušavanje nije moguće ako sami za to ne stvore pretpostavke.
U tom smislu, nije demokratski neopravdano kreiranje nezavisnih lista i nezavisnih blokova koje u pravilu čine odmetnuti i, s obzirom na svoju golemu ambiciju, nerealizirani političari iz većih stranaka u Federaciji BiH, no, s obzirom na krhkost sistema, upravo su takvi lahki plijen i izvjestan cilj djelovanja izvršitelja specijalnog rata. Njihova ambicija i želja za dokazivanjem i osvetom može biti tačka preko koje ih se može koristiti u specijalnom ratu, a da toga nisu ni svjesni, nudeći im se finansijska, politička i medijska podrška za vrijeme njihovih političkih kampanja. Jednom kada uđu u to kolo, veže ih se za njihovog “sponzora” i njegove interese. Ako su pritom skloni korupciji, tek ih se tada ucjenjivačkim metodama može usmjeravati u željenom smjeru.
Koriste se podrivačke metode, u specijalnom ratu poznate i kao vađenje sadržaja ispod temelja objekta koji se želi srušiti. Podrivanje se koristi rušenjem konstrukcije države kroz pravni sistem, opstruiranjem zakona i ustavnog poretka države, uspostavljanjem paralelnih paradržavnih, paravojnih, paraodgojnih, paraobrazovnih i parapolitičkih tvorevina. Potonje se u ovom trenutku koriste kao grupe za pritisak na legalne političke snage radi njihovog oslabljivanja. Grupe za pritisak jesu forma specijalnog rata koje se planski kreiraju s očekivanjem da će nastati političke krize i koriste da bi se umanjila efikasnost legalnih političkih snaga, a u konkretnom slučaju, pod tretmanom grupa za pritisak, koje su godinama stvarane unutar nje same, trenutno se nalazi SDA.
U široj slici ovdje, prije svega, govorimo o djelovanju političkih faktora Srba i Hrvata oličenim u pojavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji su glavna poluga u subverzijama specijalnog rata. Međunarodna zajednica za sada, iako svjesna ovih iskušenja i muka koje prolaze patriotske snage, ponaša se kao i za vrijeme agresije na RBiH devedesetih, kao neutralni promatrač. Ipak, govorimo i o onima koji unutar samih Bošnjaka direktno ili indirektno provode specijalni rat protiv vlastitog naroda. S jedne strane, tu su oni koji nenamjerno i zbog loših procjena reagiraju emotivno i šireći opću histeriju idu u prilog rušiteljima države, s druge strane, tu su oni koji su direktno infiltrirani s jasnim uputama o djelovanju, a s treće strane, tu su oni koji su vrbovani a da nisu ni svjesni da su dio specijalnog rata protiv vlastitog naroda i države. Pa u tome i jeste sva obavještajna “umjetnost” specijalnog rata, da se za njega regrutiraju ličnosti a da nisu ni svjesne šta i za koga rade.
Posebna analiza bila bi potrebna da se detektiraju specijalne operacije koje se vrše nad bošnjačkom dijasporom, i to dominantno u državama (Srbija, Hrvatska, Crna Gora) gdje čine manjinsko stanovništvo i po evropskim standardima uživaju posebna manjinska prava na kulturnu autonomiju. S takvim statusom imaju potencijal da vrše funkciju lobista za svaku vrstu pozitivnih interakcija između svojih “dviju domovina”. Situacija u kojoj se nalazi bošnjačka dijaspora govori u prilog vršenja ne samo identitetarne asimilacije već i asimilacije Bošnjaka unutar političkih sistema nacionalnih stranaka spomenutih država i s ciljem da se koriste protivno interesa očuvanja BiH i Bošnjaka u BiH.
KO UPRAVLJA BOŠNJAČKOM JAVNOŠĆU
Realnost je takva da se dominantni narativ i javni diskurs, a samim tim i raspoloženje bošnjačke javnosti, formira potpuno izvan samih Bošnjaka i van autohtone bošnjačke politike, kulture, medija, elite ili bilo čega što bismo mogli prepoznati kao neku od tih kategorija. Bošnjačko javno mnijenje već više od decenije oblikuju centri, adrese, grupe i pojedinci koje se vole predstavljati manjinskim, ugroženim, alternativnim. Od toga je jedino tačno da se radi o manjini, ali manjini koja dominira medijima i bošnjačkim javnim mnijenjem i koja u svojoj dominantnosti i zatvorenosti funkcionira kao “režim” (što je etiketa koju stavljaju svojim protivnicima).
Ta manjina djeluje među Bošnjacima i prema Bošnjacima, ali ideološki, politički i kulturološki ne pripada Bošnjacima. Svi dosadašnji izbori na kojima je pobijedila bošnjačka nacionalna opcija, kao i svi pozitivni procesi bošnjačke emancipacije i preporoda u domenu kulture, prava i sloboda dogodili su se uprkos željama te manjine koja je neprijateljski raspoložena te procese sabotirala koliko, kad i gdje god je mogla. Riječ je o manjini samo u kontekstu ukupnog broja Bošnjaka, ali apsolutnoj većini na profesionalnim poljima novinarstva, medija i kulture. Upravo radi toga, određena skora kretanja i previranja u svijetu (na polju medija i pobune tihe većine protiv dominantnih narativa) imaju neke korisne paralele s našom situacijom.
Sve do skorog fenomena eksplozije interneta i društvenih mreža, ideološki i politički opredijeljeni mediji imali su monopol ne samo na informacije nego i na samu mogućnost iole relevantnog plasiranja i oblikovanja informacija. Ne samo da su kontrolirali protok informacija nego su oblikovali javni diskurs u takvoj mjeri da su odlučivali šta je dozvoljeno, a šta nije reći, napisati i zastupati. Ovaj fenomen, koji se naziva Overtonov prozor / prostor, u suštini je zadavanje granica spektra ideja koji se smiju javno artikulirati i koji su javno prihvatljivi. Onaj koji određuje takve granice upravlja javnim diskursom, a time i javnošću. Nije potrebno spominjati da je ovo zloupotrijebljeno tako da se granice zadaju u korist onoga koji ih postavlja uvođenjem određenih ideoloških tabua i istovremenog demoniziranja pa i kriminaliziranja ideja koje baštine neistomišljenici druge političke ili ideološke opcije.
Ko je u BiH provodio ovakve strategije preko domaćih medija, možemo tek naslutiti povremenim pojavljivanjem kreatora i sukreatora ovakvih strategija u javnom prostoru. Nekada su to u saradnji s medijima aktivno činili iskusni udbini obavještajci, poput Munira Alilbabića, a u današnje vrijeme vlasnici i pokretači medija direktno su involvirani u razne obavještajne i kontraobavještajne poslove. Mnoge Bošnjake u BiH, ali i Hrvate u Hrvatskoj, uznemirila je vijest da je američko-srpski regionalni TV servis otvorio bivši direktor CIA-e. No, takvo se nešto nije skrivalo, a prava opasnost, složit ćemo se, vreba upravo iz onih otuđenih centara moći koji su skriveni od javnosti. Primjerice, bit će interesantno da se uz ime Fahrudina Radončića i njegovog političko-medijskog projekta neprestano vrte ljudi za koje se sumnja da imaju neku vrstu škakljive prošlosti, bila ona kriminalna ili obavještajna.
Treba biti krajnje oprezan kada se identificiraju manifestacije specijalnog rata, u smislu izvora, sadržaja, sredstava i metoda djelatnih subverzija. Složit ćemo se da je riječ o delikatnoj pojavi koja je podložna raznim manipulacijama, teorijama zavjera i kreiranja raznih urota, a koje se pojačavaju širenjem paranoja. Naime, ako su svi špijuni, obavještajci, kosovci i udbaši, onda niko nije siguran i onda su svi sumnjivi. U takvom ambijentu općeg sumnjičenja nije moguće ni preventivno djelovanje te se u patriotske snage unosi potpuni razdor s ciljem njihovog međusobnog sukobljavanja. Štaviše, upravo je širenje paranoja jedna od sastavnica specijalnog rata, što je bilo prisutno i za vrijeme agresije na BiH, kada se širenjem općeg nepovjerenja unutar struktura odbrane željela oslabiti odbrambena moć Armije RBiH. Primjerice, zato u današnje vrijeme Dnevni avaz i dalje objavljuje izlizale paraobavještajne pamflete Munira Alibabića s ciljem blaćenja nosioca odbrane BiH.
BOŠNJAČKA INTELEKTUALNA ELITA PODLOŽNA JE MANIPULACIJAMA
U svakom slučaju, zloupotrebe, lažne ideološke političke korektnosti u svijetu bile su trend, a u BiH su se pojavile u svom najpervertiranijem smislu. Ta travestija traje od kraja rata devedesetih godina 20. stoljeća te u današnje vrijeme imamo situaciju da su u postojećem vještački kreiranom i nametnutom javnom diskursu prihvatljive i najbrutalnije uvrede i stereotipizacija Bošnjaka, dok su neke sasvim legitimne i normalne probošnjačke ideje postale sramotne i neprihvatljive.
Ovo dostiže takve razmjere da čini javno neprihvatljivim i neukusnim nacionalne političke pravce, ideje, razmišljanja i stranke. To nije samo cenzura u njenom klasičnom smislu nego i nametanje autocenzure u misli, riječi i djelu. Imamo duboko perverznu situaciju gdje se Bošnjaci kao objektivno najugroženiji i najobespravljeniji narod, koji čak ne može prakticirati najjednostavniju demokratiju demografske većine, putem kontroliranog javnog mnijenja ucjenjuje i tjera u kulturološke okove “pozitivne” diskriminacije do nivoa samonegacije. Radi se o vrsti kulturološkog rata gdje se promoviraju vrijednosti koje su u stalnoj konfrontaciji s onim tradicionalnim, što se direktno odražava i na političku situaciju.
Rezultat takvog stanja jesu i za Bošnjake samoubilačke tendencije koje se pojavljuju u ionako slabašnom bošnjačkom nacionalnom nevladinom sektoru. Primjećujemo da lideri bošnjačkih nacionalnih udruga bježe od nacionalnog (sic!) te, umjesto za svoju zadanu misiju prirodnog bošnjaštva, promoviraju bosanstvo, ali ne kao nadsistem i pozitivnu pojavu objedinjavajuće ideje za sve građane BiH, nego kao neprirodno nacionalno opredjeljenje koje ujedno dodatno iritira druga dva naroda.
Bošnjaci su vjerovatno jedini narod Evrope koji do sada nije uspio proizvesti temeljne knjige o vlastitom identitetu; leksikone i enciklopedije, historije jezika i književnosti, koje su drugi narodi započeli najkasnije u 19. stoljeću, a s obzirom na to da su nacije i njihovi kulturni identiteti u nastajanju, pišu ih do danas u stalnom nadopunjavanju i obnavljanju. S obzirom na to da je tek 25. godina od kada su Bošnjaci vratili svoje ime i počeli “disati” kao narod kojeg se više ne može radikalno prisvajati i nijekati, ne treba čuditi da su još uvijek u izrastanju.
Međutim, čudi nas situacija u kojoj detektiramo da se specijalni rat protiv Bošnjaka vodi i radikalnim narativima nijekanja njihovog autentičnog identiteta (jezik, književnost, historija općenito), a da se zapostavlja ulaganje upravo u sektor kulture. Ulaganje pretpostavlja pažljivi izbor odgovornih kadrova, a tek potom može doći sistemska finansijska potpora. Dio naših kulturnih poslenika neprestano će vikati: “Fali nam para”, a istodobno će promovirati potrebu za internacionalizacijom kulture na lokalnoj razini Kantona Sarajevo.
Komičnost ili, pak, tugaljivost ovakvih izjava proizlazi iz namjernog nerazumijevanja činjenice da ništa (inter)nacionalno ne može imati takav status ako pritom nije nacionalno, a zatim da čuvanje i njegovanje nacionalnih vrijednosti nije sinonim za nacionalizam i šovinizam. Pritom se postavlja pitanje kako će se prevazići situacija u kojoj se moraju popunjavati stoljetne identitetarne “rupe” pa se mora djelovati doslovno prosvjetiteljski!? Naime, nalazimo se u postmodernom vremenu, kada su prosvjetiteljske metode, kako ih mi često zamišljamo, zastarjele i kontraproduktivne. Upravo tu vrstu položaja Bošnjaka i tu vrstu stanovite kolektivne nezrelosti stavlja se na kušnju raznim oblicima manipulacije kojoj je očito podložna bošnjačka intelektualno-kulturna elita.
BOŠNJAČKA JAVNOST JOŠ UVIJEK NIJE KIDNAPIRANA
Na Zapadu je promjenu, prije svega, donio eksplozivan rast važnosti interneta i društvenih mreža kao medijskih platformi gdje se svojevrsna pobuna tihe većine mogla konačno manifestirati i artikulirati. Medijski monopolisti izgubili su efektivnu kontrolu (kao i svaki osjećaj za mjeru), i to je izazvalo i izaziva kontraefekt širih slojeva društva koji osjećaju da su njihovi svjetonazori i vrijednosti isključene iz tako kreiranog mainstreama, a da im se istovremeno nameću vrijednosti elitne manjine. To je posebno slučaj s omladinom koja pripada kulturološkoj većini, a koja je informatički pismena i ima redovan pristup informacijama van mainstream medija.
Otpor je bio u početku sporadičan i usporen da bi se zatim širenjem ubrzao. Ovdje možemo pronaći podosta paralela sa situacijom u kojoj se nalaze Bošnjaci i to tzv. obični apolitični građani, koji osjećaju medijsku okupaciju u kojoj se nalaze, kojoj smetaju negativistički, defetistički i zlonamjerni narativi koji joj se serviraju, koja je vrlo negativno raspoložena prema stereotipizaciji tzv. crvene buržoazije, koja ih nekažnjeno naziva primitivcima i seljacima jer, primjerice, glasaju za SDA, koja stenje pod pokušajima da joj se ograniči pravo na javnu riječ i da joj se naredi šta je prihvatljivo da misli i kako da glasa, ali koja ne zna i ne može artikulirati ove sentimente jer bukvalno nema gdje.
Iako je javno mnijenje, kao virtualni prostor, potpuno kidnapirano, naša bošnjačka javnost još nije, barem u mjeri u kojoj bi joj se mogao diktirati politički ukus i izbor. Razlog je, prije svega, još uvijek živo sjećanje na genocid i pravednu odbranu Armije RBiH protiv agresije te pozitivne i historijske uloge koje je tada odigrala SDA na čelu s Alijom Izetbegovićem. Ljudi se još uvijek živo sjećaju proživljenog i doživljenog te mogu manje-više napraviti realan i zdravorazumski politički izbor. Upravo je zato lik i djelo Alije Izetbegovića, kao simbol te borbe, pod stalnim napadima i pokušajima diskreditacije. One koji to čine treba s velikom sigurnošću okarakterizirati kao ljude koji su izvršioci specijalnog rata protiv Bošnjaka. Naravno, pritom u ovu kategoriju ljudi ne svrstavamo one koji osuđuju preveliku dozu idealizacije Alije Izetbegovića, jer je i on sam, prema dostupnim izvorima, osuđivao takve pokušaje glorifikacije njegovog lika, kao praktični musliman smatrajući da to nije imanentno islamu.
Međutim, još od završetka odbrambenog rata spomenute tekovine, vrijednosti pa i samo kolektivno sjećanje jesu pod konstantnim (i dobro finansiranim) napadom gdje se nastoji obezvrijediti svaka pozitivna pojava vezana za SDA, a time i vrijednosti za koje se smatra da im je SDA bila katalizator, poput bošnjačkog političkog suvereniteta, neovisnosti, promoviranja identitetske posebnosti, vjerskih sloboda itd. Objektivni faktori poput protoka vremena i ljudskog zaborava doprinose ovom fenomenu.
Činjenica je da negativna propaganda, ne samo direktno protiv SDA, njenih simbola i ličnosti vezanih za nju nego i vrijednosti koje se vežu za SDA, postaje sve ozbiljnija i sve prisutnija u kolektivnoj svijesti te se pokušava pretvoriti u neku vrstu pomodarstva. Tome pridonose oni koji su ratne 1993. godine bili aktivni nosioci onoga što je bio pokušaj državnog udara i preuzimanja vlasti u Sarajevu, a i danas su politički aktivni. Među ostalima, jedan je političko-medijski smutljivac, jedan je umirovljeni general i kantonalni političar, a treći vuče konce duboko u pozadini dok se u javnosti predstavlja kao pisac knjiga o dijalogu, bosanstvu i andrićevstvu.
