Ako dvorana u Novom Sarajevu ne dobije ime po Goranu Čengiću, to bi značilo uspjeh Veselina Vlahovića Batka, poznatijeg kao monstrum s Grbavice.
Zadnjih dana ponovo je aktualizovana tema da li će dvorana u Novom Sarajevu biti nazvana po Goranu Čengiću.
U općinskoj Komisiji za odnos s mjesnim zajednicama većina je protiv tog imena, a za to da se dvorana zove Novo Sarajevo. No, konačnu odluku donijet će općinsko vijeće. Još se ne zna kad.
Čengić je prije rata bio istaknuti rukometaš. Međutim, to je samo razlog više da se po njemu da ime dvorani. Glavni razlog je njegova ljudskost.
Goran Čengić ubijen je u ratu. Ubio ga je osuđeni ratni zločinac Veselin Vlahović Batko. Goran je čuo kako pomenuti maltretira njegovog komšiju Husniju Ćerimagića i pritekao u pomoć žrtvi.
Vlahović ih je obojicu poveo sa sobom, bio je 14. juni 1992., i ubio. Tijela su im pronađena devet godina kasnije negdje na obroncima Trebevića.
Afirmacija građanske hrabrosti
Goranu je 2013. posthumno dodijeljena nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost.
Upravo u toj sintagmi „građanska hrabrost“ suština je potrebe da se dvorana zove po Goranu. Čin građanske hrabrosti je nužno nenasilan i bezinteresan u smislu da se za njega ne traži materijalna naknada.
On je i nužno rizičan, a rizik nerijetko, kao u Goranovom slučaju, podrazumijeva i život. Taj čin može biti usmjeren protiv bilo kojeg vida nepravde.
Imenovanje bilo čega po Goranu ne bi značilo samo afirmaciju jednog čovjeka, već građanske hrabrosti kao fenomena, nečega što vraća vjeru u ljude, da u teškim vremenima i situacijama postoji neko ko je s nama ili za nas spreman rizikovati i podnijeti žrtvu.
U BiH jedini takav primjer koji je donekle adekvatno memorijaliziran jest Srđan Aleksić. Sarajevo, recimo, ima ulicu nazvanu po njemu. No, ostajući na njemu stvara se utisak da se radi o izuzetku, što onda obeshrabruje da se bude kao on.
Poštujemo ga, divimo mu se, ali koliko bi ljudi zaista bilo spremno krenuti takvim jednim putem? Svedena na jedninu, građanska hrabrost dobija atribute nadnaravnog i nečeg što je samo za izuzetne. Isticanjem množine tih činova, građanska hrabrost mogla bi od izuzetka prerasti u normu.
A ima, mnoštvo je njenih primjera. I nije baš da su nepoznati, ali pomen na njih je uslovljen vremenski. Radi se u najvećoj mjeri o medijskim napisima, pa koliko je napis aktuelan, toliko i sjećanje traje. Nema ih u memoriji mjesta istaknutih upravo kroz nazive ulica i institucija.
Izuzetak Zavidovići
Recimo, studentski dom na Palama je dobio ime po Radovanu Karadžiću otprilike u vrijeme kad je umro Lazar Manojlović, pravednik svijeta. Bio je učitelj, početkom rata na poziciji direktora Osnovne škole Radojka Lakić u Bijeljini.
Svoje đake i njihove roditelje, pretežno muslimane, spašavao je izvodeći ih iz Bijeljine u vrijeme kad je Arkan po njoj ubijao. Javno je za strane medije kritikovao rušenje džamija nazivajući to fašizmom.
Ima li za instituciju koja je u bilo kakvoj vezi s obrazovanjem boljeg imena od njegovog? Ako i ima, to nije Radovan Karadžić. On je najodgovorniji za sva zla od kojih je Lazar pokušavao spasiti ljude, a mnoge i spasio.
U Brčkom se ništa ne zove po Đoki Stevanoviću. Vozio je Smaila Ribića s namjerom da ga preveze preko granice.
Zaustavili su ih pripadnici Vojske RS-a i rekli mu da se vrati kući, a da će oni preuzeti Smaila. Nije se želio razdvajati. Obojicu su ih odveli u logor Luka i ubili. Đoko je kući ostavio suprugu s dvoje malodobne djece.
U Ljubuškom nema pomena na Neđu Galića koji je Bošnjacima davao lažne isprave kako bi se spasili od logora HVO-a i moguće egzekucije.
Izuzetak su Zavidovići gdje je u februaru ove godine SDP podnio inicijativu da se jedna ulica nazove po Refiku Višći.
Višća je bio vojnik Armije RBiH koji nije dozvolio drugom vojniku da maltretira srpske zarobljenike zbog čega je ovaj pucao u njega i usmrtio ga. Ulica još nije po njemu nazvana, ali politička volja postoji.
No, Sarajevo bi moralo prednjačiti kad je memorijalizacija takvih ljudi u pitanju. U ratu je bilo pod opsadom te kao takvo ispoljilo je građansku hrabrost. Tačnije, to su uradili njegovi građani.
Jedna od najsvjetlijih tačaka ratnog Sarajeva
Brojni su primjeri svjesnog ostanka u Sarajevu i insistiranja na općeprihvaćenim, civilizacijskim moralnim vrijednostima s ciljem otpora zlu koje je napalo njihov grad.
Goran je bio u dijelu grada koji nije bio pod opsadom. Bio je u onom dijelu koje je to zlo osvojilo, ali svojim činom tamo je nastojao širiti iste te vrijednosti za koje su se njegovi sugrađani zalagali unutar obruča, bez opasnosti da ih neko ubije – osim, naravno, onih koji su pucali na grad.
Njemu je bilo neuporedivo teže, ali je zato i jedna od najsvjetlijih tačaka ratnog Sarajeva.
U slučaju da dvorana po njemu ne dobije ime, značilo bi uspjeh ratnog zločinca Batka, poznatijeg kao monstrum s Grbavice.
Značilo bi definitivno ugasiti tu svjetlu tačku barem do trenutka dok se ne pokrene pitanje imenovanja nečeg drugog po njemu.
Jer uvijek će biti onih koji će ga htjeti pozicionirati na mjesto koje zaslužuje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
