Goraždanin Zaim Žuga, poznati radioamater koji je svojim “vezama” spojio na desetine rasutih porodica, na hiljade prijatelja i sugrađana koji su se tokom rata u BiH rasuli širom svijeta a neki ostali u Goraždu, već prve ratne godine 1992. godine upoznao je Alenku Bodlović-Lunu koja je poput njega radiovezom spajala i nemoguće.
Zaim u Goraždu a Alenka na Hvaru svakodnevno su spajali pokidane veze. U svijet su slali apele za pomoć opkoljenom Goraždu, bili su dio velike vojske humanitaraca koja je radila sve da ublaži teške posljedice rata.
Nakon 25 godina Alenka i Zaim su se sreli u Goraždu. U gradu na Drini za kojeg su zajedno toliko učinili, bio je tojedan potresan, emotivan, susret u kojem se ne skrivaju suze.
Počelo je spontano, na radiovalovima, Alenkinom nesebičnom brigom za ljude koji su u ratu, željom da za njih učini nešto više. Vremenom je, kažu, preraslo u duboko, istinsko prijateljstvo.
Pokidane veze
“Ona je mislim bila prva ili među prvima koji su odgovorili na naše pozive. Puno nam je pomogla, na sve načine, i osjetio sam da je to bilo iskreno, baš iz duše. Nema toga što smo pitali a da nije tražila i nalazila odgovore, sve činila da nam olakša naše patnje, sa nama je dijelila bol i radosti. Osjećao sam to, iako su nas spajale samo radio veze. Poslije su došli i uključili se i drugi radio amateri iz regije, bivše Jugoslavije, svijeta. Ali ta veza s Lunom i s Hvarom je jednostavno bila u vrhu srca. Ona je tu bila za nas u bilo koje vrijeme, vrlo često plaćala je telefonske troškove za veze koje su nama bile važne, ljubazna, smirena bez obzira što je nisu baš svi razumjeli. Zašto to tako predano čini i pomaže ‘nekom tamo’ Goraždu, daleko od njenog grada. Ja sam shvatio”, priča Zaim koji se danas na drugi način bori sa svojim “srcem” te je stalno pod paskom ljekara.
Kaže da su on i Alenka više puta planirali susrete, razgovarali o tome kako i gdje će se sresti. Prvi put sreli su se u Splitu oktobra 1992. godine gdje je Zaim boravio kratko “po zadatku” i kao pratnja komandanta Zaima Imamovića.
“Taj prvi susret bio je kratak, prekratak za naše pojmove ali toliko bogat emocijama i zauvijek smješten u naša srca”, kaže Zaim.
Nakon 25. godina Alenka je stigla u posjetu prijatelju koji se oporavlja nakon operacije srca. Stigla je i u Goražde koje je zavoljela preko radioveze.
Goraždanka sa Hvara
“Naše je prijateljstvo jedna čudna ali i jednostavna ljudska priča. Radeći u početku ljeta 1992.godine na mojim uređajima i tragajući na taj način za prijateljem iz Goražda koji je tokom ljeta radio kod nas u hotelu, naišla sam na Zaima koji je tada poslao poziv za pomoć. Tu noć sam primila taj poziv i do jutra smo radili prevod na njemački jezik i taj poziv za pomoć upućen je Alojzu Moku. Tako je počelo. A nastavljeno sa humanitarnim porukama, sa brojnim informacijama. Bili smo na vezi 24 sata i sve radili da pomognemo ljudima. Goražde je postao moj grad”, priča Alenka.
Dok razgovaraju, teško je prikriti suze ali i smjeh, jer to što se nisu vidjeli toliko godina, za njih ne mijenja ništa.
“Prijateljstvo ne znači da se moraš vidjeti, ne znači da moraš piti kavu svaki dan. Prijateljstvo znači nešto mnogo dublje. Znači pomoći kada je nekom pomoć potrebna”, kaže Alenka.
