Nekada je imala velike planove. Činilo joj se da sve ide u najboljem redu. Tog ljeta 2012. bila je završila i posljednje ispite prije magisterija psihologije, bila je u vezi i radila je kao konobarica da zaradi za džeparac. Kad je Aimee Copeland završila s poslom 1. maja, otišla je kod kolegice s posla kako bi se opustile nakon napornog rada. Veselila se kupanju u obližnjem potoku, a tamo su otkrile i staru žicu za ljuljanje. Isprva je sve bilo u redu, ali odjednom je čula glasni prasak i žica je pukla.
Aimee je pala na oštro kamenje i završila je u bolnici s više od 20 šavova. Tada je sve krenulo po zlu.
– Nekoliko dana nakon povrede shvatila sam da nešto nije u redu. Uprkos redovnom korištenju antibiotika, noga nije reagirala. Činilo se da se bol širi po ostalim dijelovima tijela, što nije imalo nikakvog smisla. Jednog jutra sam se probudila i otkrila da čitava lijeva noga izgleda kao da trune. Nisam mogla pričati i osjećala sam se kao da umirem. Ostalih nekoliko dana se ne sjećam najbolje – ispričala je Aimee u iskrenoj ispovijesti za ugledni Time.
Ubrzo su je opet prebacili u bolnicu gdje su joj dijagnosticirali nekrotični fascitis, bolest poznatu i kao mesojedna bakterija. Riječ je o bakteriji koja doslovno uništava živo tkivo. Antibiotici nisu djelovali i svi su bili svjesni da doktori moraju pod hitno nešto napraviti ili će je bakterija ubiti, prenosi Express.hr.
U bolnici su doktori tražili od njenih roditelja dopuštenje da joj amputiraju lijevu nogu i dio abdomena kako bi zaustavili širenje bakterije.
– Ne sjećam se tih inicijalnih operacija zato što sam bila na aparatima i često sam bila u nesvijesti.
Roditelji su mi kasnije pričali da sam ih svaki put kad bih se probudila ispitivala gdje sam i kako sam dospjela tamo. Svaki put kad su mi pričali, ja sam reagirala kao da prvi put čujem za svoju bolest – prisjeća se Aimee. Prvo konkretno sjećanje bilo je nekoliko dana nakon amputacije noge. Tata je bio kraj njenog kreveta i nježno je podigao joj ruke da ih može vidjeti. Bile su tamno ljubičaste i potpuno neprepoznatljive.
– Aimee, ove ruke nisu zdrave. Otežavaju tvoj oporavak. Doktori ih žele amputirati, a žele i stopalo amputirati kako bi osigurali najbolje šanse za tvoje preživljavanje – govorio joj je njen otac. U tom trenutku razmišljala je samo o preživljavanju i pristala je.
Tokom operacija je bila na tabletama protiv bolova i sve joj u nekoj magli.
– Tek nekoliko sedmica nakon operacije kad sam počela s fizioterapijom sam počela oplakivati gubitak udova. Dok sam učila kako jesti, kako prati zube, kako se obući i sve to bez ruku, shvatila sam da će to utjecati na ostatak mog života. Odlučila sam da ću ići naprijed. Zahvaljujući podršci svih oko mene uspjela sam pobijediti bol – priča ona.
Priznaje da je njena priča o preživljavanju naišla na veliku pažnju medija, ali da nije uvijek bila tako sretna kako se ponekad činilo. Nakon što je prestala s uzimanjem tableta protiv bolova, doživjela je pravu apstinencijsku krizu. Prekinula je dotadašnjim dečkom i sama kaže da je puno plakala. Traume, kako fizičke, tako i psihičke, nisu je spriječile u njenom radu.
Završila je svoje obrazovanje i sada radi kao psihoterapeut. Cilj joj je izgraditi park potpuno dostupan osobama s invaliditetom.
– Naravno, nije sve tako lako. I dalje redovno idem psihologu i nije bilo lako opet ići na spojeve. Ipak sam upoznala nekog posebnog i sada smo već dvije godine skupa. Ljudi me žele sažalijevati, ali ja vodim sjajan život. Sva moja bol me naučila zahvalnosti jer sam sazrela kao osoba. Toliko toga sam izgubila i više se nemam čega bojati – završava svoju ispovijest Aimee Copeland.
