– Ja sam spašen. Izašao sam sa dvadesetogodišnje robije. Spasao sam se zatvora zvanog brak, u kojem sam sihirom bio zarobljen 20 godina. Znao sam da sam pod magijom i tražio sam pomoć svo vrijeme ali, niko nije bio dovoljno jak i moćan da me izbavi iz tog ogromnog zla. Iscjeliteljka Kada je uspjela. Njoj dugujem svoj život. Spasila me robije – riječi su ovo Ramiza Filipovića, 49-godišnjeg Riječanina s adresom boravka u Njemačkoj.
Za časopis Aura Ramiz se prisjetio nekih bračnih scena, od kojih mu se, kaže, i danas želudac izvrće naopačke.
– Počelo je odmah na početku braka. Supruga Sadija je bila nevjerovatno ljubomorna. Dok smo se zabavljali, ispričala je da joj je otac varao majku. Čak im u kuću druge žene dovodio. Valjda je mislila da su svi muškarci isti. Sumnjala je u mene, provjeravala me non-stop i 24 časa dnevno držala na oku.
– Kad sam se pobunio što mi uzima cijelu platu, rekla da meni novac ne treba.
– Hoćeš pare je li? Da možeš kurve plaćati? E nećeš, ne zvala se ja Sadija! Ovim ću te u mišju rupu stjerati – vikala je na mene, mlatarajući s nekakvim hamajlijama.
Magija i halucinacije
– Znao sam da nemam kud. Izlaza nije bilo. Odvojila me od moje porodice. Kad bi nam ko došao, ne bi dalje od kućnog praga dospio. I djecu je okrenula protiv mene. Od svoje, s mukom zarađene plate, ni cvonjka nisam vidio, sve je slala svojima – priča Ramiz za Auru.
U rijetkim trenucima kad bi se pobunio protiv nepravde, našem je sagovorniku prijećeno da će biti zaklan na spavanju. Od straha za goli život, odustajao je od pobune, tvrdeći da se samo šalio.
– Ona je zaista bila luda. Valjda od silnog bavljenja magijom i držanja mene na uzdama, skrenula je. Govorila je da u kući viđa neka bića, da su to njene sluge koje mene uhode, prate. Ja nisam vidio nikoga ali mi se kosa dizala na glavi od njenih prijetnji – nastavlja Ramiz.
Nesretni čovjek je počeo bježati s posla kako bi mogao posjetiti doktore. Krio je od žene da traži pomoć.
– Obišao sam sve stručnjake, došao na kraju do psihijatra. On mi je svajetovao da se obratim nadriljekarima. Tad sam posjetio jednog hodžu, a njegove riječi pamtim i danas.
– Sa tebe to može skinuti samo moćna osoba. Duboko si zaglibio u nesreću. Vidim da ćeš spas pronaći tek u pedesetim godinama – hodžine su riječi.
– I obistinile su se. Kad sam u Auri vidio Kadu Radetinac, znao sam da je to – to. Pisalo je da je moć dobila od Boga, da je osoba 3 u 1, da vidi, pomaže, štiti.
Kad strah oživi
– Baš ovako nešto mi treba – zaključio sam i pozvao je.
– Preko telefona mi je rekla da je zlo već sazrilo u meni, a strah oživio. I da sam sihir pojeo i da je to najteža vrsta sihira. Poslao sam joj svoje slike, započeli su tretmani. Najavila je neke reakcije, koje su se i dogodile.
– Znoj, pakleni bolovi, nesvjestice. Po kući sam čuo lupkanje, pomjeranje stvari. Naveče mi je već bilo bolje. Spremio sam se, pravac aerodrom, pa Sarajevo. Kada me čekala, s pripremljenom zaštitom i terapijom koju sam popio stojeći. Odmah me potjeralo u wc, gdje sam počeo svašta iz sebe izbacivati. Sukrvicu, nekakve blještavo-svjetleće kugle…
– Sve me to šokiralo, ali je uslijedilo poboljšanje. Osjećao sam se kao novi čovjek. Vratio se u Njemačku, zatražio razvod i dobio ga. Sve je bilo kako je Kada obećala da će biti. Supruga je bila manja od makova zrna. Ja sam sad ponovo oženjen čovjek, sretan. Izmiren sa djecom, porodicom. A Sadija prolazi kroz muke paklene. Sve joj se poput bumeranga vratilo. Poručio bih još na kraju Aure – da nikad nije kasno da izađete na pravi put. Eto, ja sam izdevero 20 godina. Vrijedilo je čekati svanuće…
