Dragan Čović je mnogo kompleksniji i mnogo opasniji političar po Bosnu i Hercegovinu nego Milorad Dodik; on koristi i Dodika i Hrvate za ostvarivanje nekih ciljeva.
U drugom dijelu intervjua za Al Jazeeru Balkans doktor socijalne psihologije Srđan Puhalo govori o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, javnom mnijenju, obrazovnoj paradigmi i kredibilitetu pravosudnih institucija.
Predsjednik bh. entiteta Republika Srtpska i predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorad Dodik iduće godine definitivno odlazi sa pozicije predsjednika RS-a. Neosporno je da će njegov uticaj ostati jednak uticaju koji Milo Đukanović ima u Crnoj Gori. No, ima li SNSD čovjeka koji će naslijediti Dodika i nastaviti njegovu politiku?
– Da ste me prije pet godina pitali o tome, rekao bih da SNSD može konja kandidovati za predsjednika RS – pobijediće, to uopšte nije problem. Danas, isto tako – oni će naći čovjeka koji će biti kandidat, i to nije nikakav problem. Problem je samo u procjeni da li će taj kandidat biti slijepi poslušnik, ili će imati neko svoje ja i neku svoju politiku koja može biti drugačija od Dodikove politike. Činjenica je da će se on truditi da nađe nekog ko će mu biti marioneta i ko će ga slušati, ali nikad nisi siguran u kom pravcu to može otići.
Kad budu izbori, mi nećemo glasati za tog kandidata, nego za Dodika, koji govori kroz njega. Takav je slučaj i u Srbiji, sa Anom Brnabić kroz koju govori Aleksandar Vučić. Taj slučaj imaš i u Crnoj Gori. Ne vidim zašto bi bilo drugačije sa Dodikom. Prosto, on je toliko dominantan da ja ne vidim sad bilo kog SNSD-ovca koji mu može oponirati.
Kad se spomene srpski nacionalni interes, čovjek koji je njegov amblem je Dodik. Postoji li u bošnjačkom i hrvatskom političkom korpusu neko ko je Dodiku al pari?
– Ima Dodik uvijek nekog za svoju ping-pong politiku. Nekada je to bio Haris Silajdžić, onda Mustafa Cerić, sad je to Bakir Izetbegović. On ih pronalazi radi svojih interesa, ali iskreno da kažem – mislim da je Dragan Čović mnogo kompleksniji i mnogo opasniji političar po Bosnu i Hercegovinu nego Dodik. On koristi i Dodika i Hrvate za ostvarivanje nekih ciljeva.
Dodik je kao pročitana knjiga, ali je pitanje koliko će to čitanje trajati. Meni je mnogo veća enigma Čović, koji u isto vrijeme ima super odnos sa Dodikom, i zalaže se za Evropsku uniju, što je, prema mom mišljenju, prilično kontradiktorno. S druge strane, mislim da je najbolji pandan Dodiku bio Sulejman Tihić i da je njegova politika prema Dodiku bila vrlo dobra. Tihić je, da tako kažem, uspijevao da amortizuje sve Dodikove verbalne i druge akrobacije.
- Za devet mjeseci Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije moglo naći dovoljno dokaza da je Dodik poticao referendum, iako su dokazi vrištali iz svake medijske objave o referendumu. Možemo li, poslije toga, reći da Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ima kredibilitet?
– Nije to samo stvar Tužilaštva, nego da li institucije imaju kredibilitet. Osnovno je pitanje da li mi govorimo o institucijama, ili o partijskim filijalama. Mislim da govorimo o partijskim filijalama, zato što bilo šta što bi jedna institucija trebalo da uradi – od pravosuđa, školstva i zdravstva – kad bi radili svoj posao, mi ne bismo bili u ovakvoj situaciji.
Dok god političke partije kontrolišu institucije, a kontrolišu ih, nama nema boljih dana i boljitka. Tu imaš jednu vrlo čudnu situaciju: k’o biva sudstvo je nezavisno od politike, a onda imaš situaciju da političari traže da oni biraju tužioce i sudije. Svi dobro znamo da je to pod punom kontrolom političkih partija, toliko da i oni koji se nalaze na vrhu institucija nemaju mehanizme da bilo šta promjene.
- Kakva je uloga opozicionog Saveza za promjene u toj političkoj borbi?
– Koji Savez za promjene? Prvo, to nije savez, a nije ni za promjene, odmah da raščistimo. Oni sami priznaju da se nisu od izbora sreli jednom ili dva puta. Tu ne možeš govoriti o savezu, nego o gomili sujeta, i gomili ličnih interesa namirenih u Sarajevu. Ne vidim o kakvim oni promjenama govore, ništa nisam vidio radikalno drugačije u odnosu na SNSD, osim da im vjerujemo na riječ da će se oni boriti protiv korupcije i kriminala. Oni su na vlasti u Bosni i Hercegovini, pa nisam vidio da se nešto oko toga razbiše.
- Šta mislite o političkom angažmanu Dragana Mektića, ministra sigurnosti u Savjetu ministara Bosne i Hercegovine?
– Vidim da se Bošnjaci “lože” na Dragana Mektića i da ga je opozicija stavila u prvi plan. On je neka meka verzija Dodika, samo što je u opoziciji.
- Mektić i Dodik često repliciraju jedan drugom i nadglašavaju se u javnom prostoru. Liči li to ponašanje na dvojicu lidera na nekom teferiču, odakle se ne može otići dok se ne vidi ko je jači?
– Ali, oni se nikad ne pobiju, i to je problem. Jedan je u jednom šatoru, drugi u drugom, uzmu mikrofon i govore kako je onaj drugi slabić, kako ništa ne može, i kako će mu pokazati njegovo, a nikako da se sretnu i pomlate. S jedne strane, Mektić, jednako kao i Dodik, daje bombastične izjave, ali se bojim da iza tih izjava ne stoji ništa. S obzirom da je on ministar sigurnosti, nismo vidjeli ništa što bi potkrijepilo njegove riječi.
Mektić, kao i Dodik, govori o stvarima za koje nije nadležan. Vrlo često zbog toga prelazi granicu i dobrog ukusa, i onoga što je njegova ingerencija. Očito da mi volimo to da neko tako parira Dodiku. Što je najtragičnije, mi mislimo da je to jedini način da se parira Dodiku. Sa kulturom, sa drugačijim načinom i vođenja politike i ophođenja, ne možeš parirati tom čovjeku, i onda je Mektić alternativa.
- Je li se kultura političkog komuniciranja, u kojoj se ističe mnogo predrasuda i animoziteta, legitimizirala do te mjere da je takvo ophođenje opravdano u javnosti?
– Jeste, ali recimo da se tu ne uklapa Mirko Šarović, čiji su ponašanje i retorika potpuno drugačija od ostalih, i politika Dragana Čovića. Nekako imam utisak da bi svi voljeli da su kao Dodik i da ga imitiraju. Samo nekima to više ili manje paše, imaju više ili manje talenta za to, i sklonosti. Ali, postoje ljudi kao Šarović i Čović, koji na drugačiji način vode politiku, čija je politika malo pristojnija, svidjela se ona nama ili ne.
- Novinarske zajednice u Bosni i Hercegovini su podijeljene: ne postoji zajednički sindikat novinara, ali postoji više od šest udruženja. Može li se u takvom okružju uopšte formirati javnost, i kako?
– Tih šest udruženja nisu problem. Problem je šest privatizovanih udruženja, koja se bore za nečije interese, a ne za interese novinara. Šest novinarskih udruženja koja bi se borila za interese novinara nisu problem, ali problem je šest udruženja koja se bore za interese tajkuna, političara, partija, etničkih grupa…
Sam broj udruženja niije problem, ali je problem mazohizam u kojem novinari uživaju da sami sebe obezvređuju i učine jeftinom radnom snagom, koju gazde i političari tretiraju kao potrošnu robu, a nikako kao ljude koji imaju svoj dignitet, koji imaju svoje ja, svoje stavove i koji hoće da rade svoj posao. To nije problem političara, nego novinari, koji su dopustili i pristali na to. Novinari nisu mali, nisu maloljetni, znaju misliti svojom glavom, znaju koji su uzusi profesije. Ako oni ne žele da se bore za to, ko onda treba da se bori?
- Vaše objave na društvenim mrežama često donose primjere iz udžbenika u kojima se može primijetiti indoktrinacija. Je li moguće da će Bosna i Hercegovina sa ovakvim obrazovnim sistemom oformiti drugačiju javnost i da će naredne generacije ostvariti napredak?
– Moje dijete je završilo četiri razreda, a za te četiri godine Bosna i Hercegovina se spominje u tragovima. S druge strane, nisam siguran koliko se u udžbenicima u [entitetu] Federaciji Bosne i Hercegovine spominje Republika Srpska kao nešto bitno. I za vrijeme komunizma obrazovanje je bilo sredstvo indoktrinacije, ali ovo sada je toliko vulgarno i toliko strašno da socijalisičko obrazovanje izgleda kao raj na zemlji.
Čini mi se da obrazovanje služi za pravljenje dobrih Srba, Hrvata i Bošnjaka, a ne dobrih ljudi. Umjesto da obrazovanje bude nešto što će spajati ljude, barem što se tiče tiče sistema vrijednosti (humanizam, poštenje, pravda…), kroz svoje planove i programe, udžbenike, ekskurzije, ono samo dijeli ovaj narod.
