U javnosti se ovaj odnos doživljava kao potencijalno problematičan, no to tako ne mora biti, smatra psihologica Tanja Pureta. Nije lako, ali se isplati! Stvarne žene ispričale su nam svoje dogodovštine sa svekrvama.
“Već na velikom danu “d”, na našem vjenčanju, bilo je jasno da stvari ne štimaju. Prvo je toliko ronila suze tijekom obreda vjenčanja da sam u jednom trenutku suprugu rekla “Reci joj da prestane ili ću je ja izbaciti!”. Ali, ne, to je ta perfidna lukavost kojom se moja svekrva služi u svim situacijama: ona je navodno plakala zbog sreće. Da bi stvar bila gora, kasnije me je zamolila da se maknem, da stanem sa strane, kako bi fotograf slikao “njezinu obitelj”. Ova “scena” iz života 35-godišnje Splićanke zapravo je školski primjer definicije odnosa snaha-svekrva, barem onako kako ga se percipira u javnosti.
“U javnosti se ovaj odnos doživljava kao potencijalno vrlo problematičan, jer u sebi sadrži pregršt mogućnosti za stalne sukobe. Oni se mogu javljati zbog različitih stavova prema svim aspektima života (npr. odnosu prema kućnim obavezama, odgoju djece, obiteljskim običajima, karijeri, izgledu, interesima, navikama, načinu provođenja slobodnog vremena i sl.). Naime, kada par stupa u brak, oni odlaze iz svoje primarne obitelji i stvaraju novu, koja će u nekim aspektima biti slična onoj u kojoj su odrasli, a u nekima posve različita, što je posve normalno. Jako je važno da oni stvore svoju zajednicu, temeljenju na zajedničkim vrijednostima i interesima, u kojoj će se dobro osjećati.
Ali važno je da svekrve i punice to jako dobro razumiju i nikako se ne miješaju, bez obzira na dobre namjere. To im je ponekad jako teško, jer u mladom paru i dalje vide svoju djecu kojima treba pomoć (možda iz njihove perspektive čak i korekcija, jer „idu u krivom smjeru“), što je pogrešno”, smatra psihologica Tanja Pureta napominjući kako je riječ o složenim odnosima koji mogu uspjeti jedino ako svi jako dobro razumiju svoje uloge, postave jasna očekivanja te nastoje sve sukobe rješavati otvoreno, ali pozitivno i konstruktivno. To nije lako, ali se isplati.
“Nema tu puno mudrosti: otkad smo se upoznale nije me prihvaćala, jer sam pet godina starija od njezinog sina. Znala je govoriti svojim prijateljicama kako je njezin sin premija za mene; mogao je naći ljepšu, zgodniju, uspješniju… Što god ja napravila i postigla, nikada neću biti dovoljno dobra za njih. To sam prihvatila, a kad sam se dovela u stanje da se zbog toga ne živciram (a trebalo je proći dosta vremena da pronađem tu snagu u sebi!), stvari kao da su se malo smirile. Pretpostavljam da je shvatila da njezini postupci ipak nemaju efekt kakav je željela, pa se malo povlači”, kaže 42-godišnja Varaždinka i nastavlja:
“Ne kažem da ona želi da naš brak propadne, to ne, ali želi ”stvari smjestiti” na svoje mjesto. Naravno, po njezinim kriterijima. Ona je cijeli život provela čekajući svojeg supruga, uspješnog poduzetnika, da se vrati doma na gotovo: kad je odlazio na posao, doručak mu je bio spreman; po povratku s posla otvarala su mu se dvorišna vrata kako bi nesmetano ušao s automobilom; imala je svo vrijeme svijeta samo za brigu oko obitelji i sve je, naravno, bilo na njoj. A moj supug i ja finkcioniramo drugačije: oboje radimo, imamo svoje karijere, zajednički brinemo o našoj kćeri; kad ja ne stignem, on kuha; kad ja odem na fitness, on čuva djevojčicu, odvozi ju na aktivnosti… Svekrvi je to, kako kaže, jako čudno. Kad nam se rodila kći, bojala sam se da će stvari biti još gore. Bilo je situacija u kojima je ona, naravno, najbolje znala što i kako treba napraviti i čudila se kako, eto, mi mladi ne prihvaćamo ništa što je bilo prije. Rođenjem unuke, fokus se malo premjestio s mene na nju. Bila bih nepoštena kad bih rekla da nemaju lijep odnos; vodi ju u kino i kazalište; čuva kad od nje to zatražimo i komentira u “granicama normale i podnošljivosti”. No i ja sam naučila “lekciju”: naša vrijednost ne mjeri se ničijim priznanjima (pa ne i svekrvinim), već onim što smo stvorili, naučili i što smo postali”, zaključuje Varaždinka.
