Jeste li se ikada zapitali zašto naši susjedi Hrvati i Srbi nemaju svoje junakinje prljavih viceva, nego imaju samo eto tu Fatu? Možda upravo zato što mi sami nismo svjesni snage koja leži u našoj ženi.
Mi ne znamo da cijenimo tu snagu, pa se desi da naših žena ima u evropskoj Akademiji nauka i umjetnosti, ali nema u Bosanskoj. Na hiljade i hiljade naših Bošnjakinja u svijetu je uspješno, ali u Bosni, Sandžaku, one nemaju baš puno mjesta u tim vrhovima, gdje su većinom samo muškarci, pa nam često nekako na tim raznim skupovima i sjednicama izgleda crno, jer su samo muškarci u svojim tamnim odijelima.
“Zaista Allah neće izmijeniti ništa u (sudbini) jednog naroda dok (se taj) narod ne izmijeni u svojoj biti.” (Er R’ad: 12)
Ovaj Kur`anski ajet uzimam za moto ovog teksta, iako bi on mogao biti i moto Svjetskog bošnjačkog kongresa, koji je održan ovih dana u Sarajevu i gdje su, uz prisustvo mnogobrojnih Bošnjaka iz zemlje i svijeta, pale velike riječi govornika, poput akademika Muhameda Filipovića, Ferida Muhića, Mustafe Cerića, muftije Zukorlića… No, da li će iz tih velikih riječi iznići nešto veliko i da li će iz Kongresa iznići snažna i moćna organizacija koja će ostvariti makar dio obećanih i sebi zadanih ciljeva, ostaje da se vidi.
Meni, kao ženi, opet ostaje olovka i mogućnost medija, da ukažem na dvije važnosti koje bi mogle, ako se bude poradilo na tome, promijeniti sudbinu našeg naroda, sudbinu Bošnjaka, odnosno povelo uspjehu ovaj Kongres. Eto, da sam imala prilike kao jedna žena govoriti pred tim akademicima i bošnjačkim kongresmenima ja bih im ovo rekla:
Rekla bih i njima kako sam prije neki dan prisustvovala dodjeli „Feniks“, godišnje nagrade koju dodjeljuje grad Minhen svojim najboljim poduzetnicima, ali onim uspješnim poduzetnicima koji imaju migracionu pozadinu. Da samo napomenem da u ovom jednoipo milionskom gradu dvadeset posto preduzeća vode uspješni stranci iz 99 različitih zemalja iz cijelog svijeta.
U luksuznoj općinskoj sali pred više od 500 prominentnih zvanica dodijeljene su nagrade trima najuspješnijim firmama. Dvije od te tri najbolje firme, koje vode stranci, vode Bosanci; znači, jednu nagradu je ponijela žena iz Bosne, a drugu je uzeo mladi Sarajlija koji je za vrijeme rata u Bosni utočište našao u Njemačku, završio uz težak rad i život studije, osnovao firmu i sada je njegova firma ima preko 450 radnika, većinom elektrotehničkih i mašinskih inžinjera.
I ovo je samo jedan od mali milion primjera koliko mi u svijetu imamo uspješnih Bošnjaka i Bošnjakinja. Kao žena pera, srećem se svakodnevno sa ovako uspješnim Bošnjacima rasturenim po cijelom svijetu, tako da neću pretjerati ako ustvrdim da se u svakom gradu u Evropi, a i šire, može naići na uspješnog Bošnjaka, odnosno Bošnjakinju, i to u svim branšama, od nauke, umjetnosti, sporta, preduzetništva…
U brošuri Ministarstva za izbjegla i raseljena lica BiH, koja se zove „Ko je ko u dijaspori br. 2 – doktori nauka“ nalaze se podaci i kraće biografije sa adresama naših uspješnih ljudi, odnosno doktora nauka koji predaju na raznim univerzitetima po svijetu. Da naglasim i to, da se među njima nalazi najmanje pola žena. Tu nailazimo na Bošnjakinje, koje su u svijetu veoma uspješne. I ako je u ovoj brošuri samo jedan manji dio naših uspješnih ljudi upisan, ipak se ovdje može naći preko stotinu doktora koji predaju po raznim svjetskim univerzitetima. Koliko samo bosanske, odnosno bošnjačke pameti i snage se nalazi u svijetu, nismo ni svjesni. Ali, šta ta pamet znači za Bosnu? Gotovo ništa, ili veoma malo. Zašto? Zato što je to rasuta snaga i zato što je stanje u Bosni takvo da izgleda kao da su ovakvim osobama u domovini zatvorena vrata.
Sretala sam se i razgovarala sa dosta ovih osoba i većinom su svi imali želju da jedan dio znanja i imetka, ako ne i sve, ulože u svoju domovinu. No, nažalost ovakve osobe nisu bile dobro došle u Bosni i aparatom birokratije su se udaljavaju sa pragova nasih UNI, posebno državnih. Što je još žalosnije, ako pogledamo strukturu naših univerziteta vidjećemo da se mnogi fakulteti sastoje najčešće iz po jednog mladog doktoranta koji vodi katedru, a ostatak su putujući profesori iz Hrvatske i Srbije, koji eto tako tezgare i u jednom ili dva dana u semestru, dođu da prenosu kao to svoje znanje na naše studente. Šta je sa studentima i kako je njima nikoga kao da ne interesuje. Žalosno, ali stanje je zaista takvo danas u Bosni. Upravo onako kako svaki neprijatelj i želi jednom narodu, jer opće je poznato da neprijatelj kada hoće da ubije jedan narod, on mu prvo ubije mozak. E, to se u Bosni danas dešava. Univerziteti su u Bosni sada tako organizovani da studenti nemaju baš puno od koga naučiti i svakim danom je sve više onih koji će završiti sa novcem, jer je korupcija ušla u svaku poru. I ako se pod hitno tu nešto ne uradi, odnosno ta parazit zvani biroktatija ne uništi, onda smo zaista na rubu svih propasti. Sa malom akcijom ovdje bi se moglo mnogo postići, jer ta naša snaga u svijetu, odnosno svi ti naši profesori, ili pak većina njih bi, kako rekoh, rado došli u Bosnu i potpomogli naše univerzitete i druge institucije svojim znanjem stečenim po svijetu, stečenim tamo gdje je nauka danas puno ispred one u Bosni. Da, zaključim, svijet je pun našeg kadra i naše pameti koji čak strči posebnošću iznad mnogih i veoma razvijenim zemljama i mi trebamo samo taj naš kadar aktivirati i u našoj domovini, makar za vrijeme godišnjih odmora. Posebno je svijet pun ženskog kadra. Naše Bošnjakinje su u svijetu veoma uspješne. No, gdje su one u Bosni?
Kažu Turci su izgubili carstvo zbog žena. Posmatrajući uopćeno sve mi se čini da ta uzrečica nije tek onako ostala kao spomenik od te turske vladavine. Ali, ti Turci nisu zasigurno izgubili carstvo zato što su bili, pa, ti neki veliki ljubavnici, i eto zapostavili su zato carstvo, već zato što su najvjerovatnije potcijenili polovinu svoje snage i djelovali i borili se sa pola snage, borili se samo sa muškom snagom. Možda je tada bilo drugo neko vrijeme, rećićemo, i nećemo biti puno u krivu, ali ne zaboravimo da sva vremena nose te dvije polovine sa sobom, tu mušku i zensku i da je i tada bilo tako. Starogermane, Gote, od kojih su mnogi Bošnjaci (Bogumili su upravo oni) nastali, su još prije naše ere pratile žene koje su bile neka vrsta pozadine, tik i uvijek tu uz svoje muškarce. I kada bi oni htjeli posustati od borbi, one to nisu dale. Pokazivale su im tada, kažu, grudi kao znak da ako se ne bore neprijatelj će ih preuzeti, oteti, silovati, poniziti. I sve se radilo da se ne dođe do toga gnusnog čina.
Ali vratimo se našem dobu i našoj ženi. Zar nije danas takvo vrijeme da jedna porodica ne moze da funkcionira bez žene. I isto tako i društvo ne može. Ako žena nije rame uz rame sa čovjekom, ako je puno niža, žena je onda samo jeftina radna snaga, a nikako i ona skupocenija, ona intelektualna. Danas žena ide u školu, studira, usavršava se, a zašto? Da bi čistila i bila za kućne poslove ili da bi ona, porodica i društvo iskoristili i tu njenu snagu, t.j. pamet? Danas je luksuz ako je žena samo domaćica, jer bez da i ona radi teško se može izići na kraj. Tako je to i u svijetu, a ne u Bosni. Pa, ako je to tako, i ako to svi znamo, zašto onda potiskujemo ženu i snagu žene u Bosni? Zašto žena nema i u vrhu?
Sigurna sam da naša žena ne želi da zauzme čovjeku njegovo mjesto, ali naša svaka žena želi da je uz čovjeka. No, šta mi radimo? Čak i mi žene, Bošnjakinje, smo tako naučene da imamo osjećaj da treba da smo puno niže od muskarca i dan danas vaspitavamo tako ženko. Zar sami tako ne pravimo od Bošnjakinje žrtvu? Zar nije bilo bolje da su te na hiljade silovanih Bošnjakinja u ovom ratu, bile umjesto toga, borci – da su nosile časno pušku i da su se borile, umjesto što su tako mučene, prljane, osramoćene?
Srela sam ženu – Elifu Kriještorac, Bošnjakinju koja je se iz Njemačke ‘94 vratila u Bosnu kao dobrovoljac da se bori za Bosnu. Kad je čula da siluju žene u Bosni, odlučila je, ostavila porodicu i krenula da se bori za svoju domovinu, da se bori kao muško za to žensko dostojanstvo. Dala je oglas u novinama i pozvala sve one koji žele sa njom da se bori da krenu, i krenula je. Povela je tada sa sobom 60 mladih momaka dobrovoljaca. I borila se ravnopravno sa njima.
Među Bošnjakinjama je bilo i takvih žena koje su osjetile opasnost pa i protiv odluke ukućana se drznule, izele svoju malu djecu i krenule u svijet da ih spase smrti, gladi, a uz to i da spase sebe od tog gadnog i niskog čina, silovanja.
Ovo su samo mali primjeri kojim ukazujem na to što žena može, na to što Bošnjakinja može, na to što često ne može ni jedan muškarac. I to ne treba izgubiti iz vida, i mi poučeni iskustvom trebamo, napokon, početi da od Bošnjakinje pravimo herojinu, jer joj je tu mjesto, a ne vicevima. Opet ovo i u ovom tekstu ponavljam. Jeste li se ikada zapitali zašto naši susjedi Hrvati i Srbi nemaju svoje junakinje prljavih viceva, nego imaju samo eto tu Fatu? Možda upravo zato što mi sami nismo svjesni snage koja leži u našoj ženi. Mi ne znamo da cijenimo tu snagu, pa se desi da naših žena ima u evropskoj Akademiji nauka i umjetnosti, ali nema u Bosanskoj. Na hiljade i hiljade naših Bošnjakinja u svijetu je uspješno, ali u Bosni, Sandžaku, one nemaju baš puno mjesta u tim vrhovima, gdje su većinom samo muškarci, pa nam često nekako na tim raznim skupovima i sjednicama izgleda crno, jer su samo muškarci u svojim tamnim odijelima. Kako bi samo izgledalo življe i potpunije da ima ravnopravno i tog ženskog šarenila, pomislih prije neki dan na prvom Svjetskom bošnjačkom kongresu i poželjeh vrisnuti iz sveg glasa i reći im svima kako ne smiju da zaborave da uključe ovdje u ovaj Kongres i žene, ako žele da su progresivna snaga. Htjedoh vrisnut i reći tim našim vođama i ostalim moćnim i nemoćnim Bošnjacima kako ne treba da samo zaštićuju ženu kao žensko niže biće, već da počnu da računaju na tu snagu i da počnu da cijene ženu Bošnjakinju kao intelektualno biće koje je ravnopravno sa njima. I sve dok ne budemo svjesni toga i okrenemo se i tom problemu, nećemo biti snažniji još za 50 posto snage. Vriskao je tada to moj duh, jer da sam pustila te riječi, ispalo bi da sam „skrenula“.
Eto, to bi trebala biti poruka tom Svjetskom bošnjačkom kongresu, koji bi u svoje organizacione odbore, ako žele da su snaga, trebali da uključe što više žena, Bošnjakinja, koje će vrijedno raditi na stvaranju boljih uslova za život svih nas, naše djece i potomaka.
Na kraju da zaključim svoju želju. Svjetski kongres Jevreja je strah i trepet i za same Jevreje, jer su zaista jaka organizacija koja mijenja svijet. Želja bi mi bila da Svjetski bošnjački kongres bude bar malo sličan tom Kongresu, posebno u sveri gdje je u pitanju žena i problem korupcije i nepravde koja hara Bosnom. Želja mi je da ovo SBK zvučno ime izrodi i snagu u Bošnjačkom narodu.
Dr. Bisera Suljić-Boškailo
