Čujem zveket lopata dok ljudi zatrpavaju zemlju u grobovima. Zemlja suha, udara na daske, a grudve se lome. Osjeća se miris zemlje u prašini koja se uzdiže u zraku. Čujem i vrane kako glasno graktaju na jelama iznad nas. Kod nas su dženaze, odnosno sahrane, tihe. Muškarci su zauzeti dovama, odnosno molitvama, i zatrpavanjem grobova. Otuda i ta tišina dostojanstva.
Postavili su jedan zeleni nišan, a zatim drugi. Na njima ispisana samo godina smrti i imena – Suhel Ahmet i Ahmet Shakil, jedan pored drugog, dva migranta, obojica iz Bangladeša.
Šest mjeseci nakon smrti, nađoše mir u zemlji makedonskoj.
Dževad efendija, koji je vodio vjerski obred, stao je pored oba groba i proučio je redom, kao i svima do sada, moleći Allaha da im oprosti i uvede ih u džennet, odnosno, u raj.
„A šta se s njihovim dušama zbivalo u međuvremenu, od smrti do ukopa, u ovih šest mjeseci? Da li će zaista sada naći svoj smiraj?“
Brzo odgovorih sam sebi da je to pitanje za efendiju tek nakon dženaze, a da je pravo pitanje sada: „Šta se sa dušama odgovornih zbivalo šest mjeseci kada su dozvolili da odluka o ukopu toliko luta?“.
Prebacivanje odgovornosti
Kada smo 25. juna 2018. čuli o tragičnom udesu u blizini Radoviša, odmah smo sa kolegom Sabitom posjetili povrijeđene migrante u Štipskoj bolnici. Odnijeli smo im novu odjeću i higijenu, da promjene krvavu odjeću i da se okupaju.
Dočekao nas je predsjednik odbora štipske džamije, Dževdet, koji se ponudio da dvojicu nastradalih besplatno ukopaju . Ali, nakon postupka sudskih medicinara, njima se izgubio trag. Prvo smo čekali da ih vrate u grad udesa, kako zakon propisuje, a zatim smo počeli da se raspitujemo. Niko nije ništa znao i svaka je institucija prebacivala odgovornost na drugu.
Predsjednica Legisa, Mersiha, je objavila problem u medijima kako bi napravili pritisak da nešto saznamo. U međuvremenu, povrijeđeni su prebačeni u tranzitni centar Vinojug. Uspjeli smo stupiti u kontakt sa njihovim familijama.
Želja roditelja je bila da se uvjere da li su zaista ta lica poginula i brižili su da li će se ukopati po muslimanskim običajima.
Preko 30 izbjeglica i migranata je poginulo u Makedoniji, više ih i ne brojimo, ali su svi ukopani po njihovim vjerskim propisima. Uzme im se uzorak DNK radi kasnijeg identifikovanja, i izvrši se ukop.
Mediji su iznudili informaciju da su posmrtni ostaci u Skoplju, u ledaru pokopnog društva Butel. Pozvao sam Nura, prijatelja njihovih porodica iz Londona, koji je već slijedećeg dana doletio, da identifikuje preminule.
Nakon tri mjeseca u hladnoći, tijela su bila teško prepoznatliva. Nur je pogledao, a također i prisutni imam, koji je trebao da spremi vjerski obred, ali zbog nesigurnosti su pozvali i mene, jer sam imao kopije njihovih dokumenata i fotografije prije smrti.
Napisali smo imena umjesto N/N, ali trebali smo ići policiji i potvrditi. Oni su nas poslali u tužilaštvo za organizovani kriminal. Budući da je Nur bio samo njihov susjed u Bangladešu koji ih je lično poznavao, tužiteljka nije prihvatila njegovu identifikaciju, već je zatražila da MUP iz Bangladeša dostavi otiske prstiju.
Teret na duši i ramenima
Čekali smo dva mjeseca da dokumenta stignu. A nakon toga, još mjesec da tužilaštvo utvrdi identitet i da naređenje za ukop Centru za socijalni rad Skoplja, a oni da iskomuniciraju pokopno društvo i nas.
Ja te ljude nisam poznavao, ali nije ni bitno. Ne poznajem ni one žive koji prolaze, ali eto, mi pomažemo svima njima. Jednima u nadi za bolji život, a drugima u dostojanstven ukop nakon tragične smrti.
Dok je taj dan dio našeg tima provodio u radosti sa izbjeglicama u Gevgeliji, slaveći čin rađanja i života, odnosno rođendan djetetu, drugi dio tima je u Skoplju završavao sa ispaćajem davno preminulih. Kada već nismo mogli da im pružimo bezbjednost u našoj zemlji, bar ih možemo ispratiti kako treba.
Racionalno sam srećan, jer se sve konačno završilo, ali sam emocionalno skrhan, gledajući njihove ukočene, a lahke, u bijelim ćefine umotane ostatke. Kao da sam svo ovo vrijeme na leđima tu zemlju dva groba nosio kao teret na duši i na ramenima. Zahvalan sam svojim kolegama iz Legisa koji su se toliko angažovali oko rješenja ovog slučaja, kao i novinarima koji su vršili veliki pritisak na institucije da preuzmu odgovornost i učine ono što su trebali još na samom početku.
Sada mi ne preostaje ništa drugo, nego poslati videa i fotografije sa dženaze njihovim roditeljima. Žele da vide gdje su im djeca našla spokoj.
Da su ukopani po njihovoj želji, sa vjerskim obredima, dostojanstveno, ako može to roditeljima biti ikakva utjeha.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
