„Meni je danas tužan i izuzetno težak dan. Da je živ, moj sin Fejzo bi danas imao 39 godina. Nažalost, njegova mladost i njegov život su zaustavljeni kada je imao nepunih 20 godina“, kaže Fadila Efendić, vlasnica suvenirnice koja se nalazi u neposrednoj blizini Memorijalnog centra u Potočarima. „Prošle godine sam ukopala nekoliko kostiju od nogu. Nema ni četvrtina tijela“, nastavlja Fadila i dodaje da je u julu 1995. godine pored sina i muža, izgubila 22 člana uže familije. Što se tiče Fadiline dalje familije, „neke porodice su potpuno ubijene, tako da im nema ko ni Fatihu proučiti“, dodaje ova povratnica u Potočare.
Fadila se u Potočare vratila prije 12 godina. Svaki dan je u suvenirnici i kaže da joj je teže kada ode u Sarajevo na nekoliko dana nego sjediti preko puta Memorijalnog centra i gledati u bijele nišane među kojim su i oni od sina Fejze i muža Hameda. „Kada sam negdje izvan Potočara i daleko od ovog mezarja, sve mislim da su živi. Ali, kada ovdje dođem, znam gdje su. Odem skoro svaki dan, proučim Fatihu i bude mi lakše“, kaže Fadila.
Voli da je u blizini kostiju svojih najmilijih
Fadila u svojoj kući u Potočarima živi sama. Iako njena kćerka sa porodicom živi u Sarajevu, odlučila se na povratak. „Osjećala bih neku grižnju savjest da sam negdje daleko. Osjećala bih se krivom da nešto radim što ne bi poželjeli moji najdraži, muž i sin. Ovako, kada sam ovdje, čini mi se da sam prava pred njima, Bogom i narodom“.
Fadilina suvenirnica je otvorena svaki dan od 08:00 do 19:00 sati. Otkako je otvorila svoju malu radnju, Fadila nije nikada prekidala sa radom. U januaru, kaže, skoro da nema nikoga, ali ona ipak presjedi među suvenirima, cvijećem, knjigama o Srebrenici, privjescima i suvenirima u bakru. Najviše posjetilaca je u julu i augustu kada dolaze građani BiH iz dijaspore, porodice žrtava i drugi posjetioci iz BiH.
Cvijeće kao simbolika života
Fadilinu suvenirnicu lopovi zaobilaze u širokom luku, ali ne zaobilaze kuću koja je u ratu bila potpuno devastirana. „U sred bijela dana, znajući da sam ja ovdje, oni provale u kuću“, kaže Fadila kojoj suvenirnica, kako ističe, pruža nadu u život.
Fadila Efendić se među prvima vratila u Potočare, na mjesto gdje je sa svojim mužem i djecom, kako kaže, provela veoma lijepe dane. „Teško mi je padalo da budem izbjeglica i da me neko posmatra kao građanina drugog reda. Volim da sam na svom, a nije ni bitno kako mi je. Naravno da su u gradu veći izazovi, ali meni je ovdje lijepo. Volim mir, volim tišinu“.
Fadilu svaki procvjetali cvijet podsjeća na nešto što je lijepo. Kaže da i sama pokušava sebi napraviti ambijent u kojem će svu svoju tugu i bol pretvoriti u nešto što je lijepo. Kada se vratila u Poročare, nije mislila kako će dalje. Suvenirnica je nada njenog života bez obzira što zarada i nije tako velika. Ipak, u trgovačkim vodama želi i dalje ostati jer je i prije rata 20 godina radila u trgovini.
Dok razgovaramo sa Fadilom ispred suvenirnice putem prema Srebrenici automobili prolaze i brže od dozvoljene brzine. „Neće da se pridržavaju ograničenja“, kaže Fadila primjećujući da uočavamo brži prolazak automobila. „Kažu da nije naseljeno mjesto. Ali, ja uvijek kažem da je ovo mjesto više naseljeno od Srebrenice, jer je Srebrenica promijenila svoju lokaciju. Grad ne čine zgrade i lijepo uređene ulice, grad čine ljudi“.
Fadila se ne osvrće na provikacije, kojih kako kaže, ima. Da se osvrće i da je to mnogo nervira, ona ne bi mogla opstati u svojoj suvenirnici u Potočarima. „Brza vožnja je jedna od provokacija, druga je sviranje i podizanje tri prsta kada, naprimjer, prolaze svatovi“, kaže Fadila i dodaje: „U takvim slučajevima im samo okrenem leđa“.
Fadila nakon razgovora unosi majice sa natpisom „Srebrenica“ u suvenirnicu, zatvara je blago uz izgovaranje tihe molitve, baš onako kako ju je tog jutra i otključala. Okreće se prema Memorijalnom centru i nišanima ubijenih Bošnjaka i kaže „Alahimanet“ i vidimo se sutra. Odlazi kući u kojoj je čekaju kćerka i troje unučadi, svijetle tačke u njenom životu.
