Posljednjeg dana januara objavljeno je da je Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine pravosnažno oslobodilo svih optužbi Tužilaštva BiH Ahmeta Sejdića, bivšeg komandanta Prve višegradske brigade Armije RBiH (ARBiH) i heroja odbrane Goražda. Ko je god poznavao ratni put Ahmeta Sejdića, ova ga vijest nije nimalo začudila niti iznenadila. Čak i kada je protiv njega bila podignuta optužnica, malo je ko vjerovao da će Sejdić biti osuđen, jer Sejdić je bio komandant Armije Bosne i Hercegovine koji je štitio zarobljenike, koji ih nije maltretirao i koji im je omogućio liječenje u opsjednutom Goraždu.
“Ne mogu nikada podržati, a nisam podržavao ni u prošlosti ljude koji osmisle bilo kakav zločin; one koji osmisle, narede ili izvrše zločin, ja to nisam niti ću ikada podržavati. Jednostavno, ne pripada u borbi za goli život da čovjek pravi razliku po tom svom temeljnom principu. Nisam, niti ću ikada biti dio toga”, kazao je u razgovoru za Stav početkom ove sedmice u Sarajevu Ahmet Sejdić.
Zašto je optužnica protiv Vas uopće podignuta, čime je motivirana?
SEJDIĆ: Taj dio ne bih komentirao. Sve treba da se slegne, dosta se toga još uvijek dešava u kontekstu tih zbivanja i zato ne želim ništa o tome pričati, bar ne dok se ne okonča priča o tim događajima za koje sam bio optužen. Ali da sam kao čovjek iznenađen, da sam snažno potresen, da sam iscrpljivan – zaista jesam. E sada, šta je montirano, a šta nije? Danas ljudi na sve stavljaju upitnik, kažu da je montirano i ono za što ašćare postoji dokaz da nije. Kao legalista, ispoštovat ću svaki postupak i trudit ću se da moj primjer pomogne da svaki naredni sudski postupak ovakvog tipa bude jasniji i čistiji. Sudovi vode neke slučajeve koji su, uvjetno rečeno, manje značajni od nekih koji stoje nezavršeni. Sve su to, vjerovatno, odluke nekih institucija, ali ja ni to ne želim gledati kao montažu.
Ali ipak je i zanimljivo i znakovito da se u isto vrijeme vode procesi protiv Vas, Atifa Dudakovića, Dragana Vikića… Dakle, simbola odbrane Bosne i Hercegovine. Pokušava li se tako dovesti u ravan odgovornost za rat i zločine?
SEJDIĆ: Za tako nešto postoje određeni postupci, analize, dokumenti… Sve se to ozbiljno analizira i onda se donose zaključci. Jedno je ono što ja kao čovjek, kao branilac ove zemlje u onom vremenu, branilac svog i golih života svih tih ljudi u svojoj glavi mislim i doživljavam. Drugo je šta osmišljavaju institucije, neki subjekti, kako to rade, zbog čega to rade. Da li se pravi nekakva ravnoteža odgovornosti, je li možda i gore od toga?! To se utvrdi dobrom analizom i onda se preispituje svaki od tih postupaka. Ja sam tu minoran član ovog društva, tako da je moj stav, bez obzira koliko to bio stav pojedinca koji je osjetio težinu procedura i postupaka, pojedinca koji možda osjeća gorčinu pa može i da pogriješi, ipak nije takav da bi bilo rečeno da je nešto takvo napravljeno. Paušalne ocjene malo ko shvata i smatra ozbiljnim.
Tokom suđenja se čulo mnoštvo zanimljivih iskaza svjedoka optužbe koji su opovrgavali navode Tužilaštva pa je ono moralo odustajati od tačaka optužnice.
SEJDIĆ: Emotivno me je najviše uzdrmala ona prirodna ljudska reakcija. Mnogi ljudi su na sudu sebe postavili u ravan svjedoka koji ne mora nešto potvrditi nego može reći i da je nešto drugačije. Na ročištu se govori tako da čuje i optuženi i tužilac, i advokati odbrane i sudsko vijeće. E sada, kada taj skup čuje nešto, to bi trebalo da bude krajnji sadržaj iskaza svjedoka i da se uvažava. Tako da su neki od svjedoka Tužilaštva apsolutno osvijetlili moju sliku, moje sjećanje na ta događanja. I onda sam morao osjetiti i emociju i zadovoljstvo u tako teškom kontekstu, zadovoljstvo što se uvažava istina. Naravno, svi svjedoci to ne mogu iznijeti, neki su ostali u nekom svom sadržaju. Zbog čega, to samo oni znaju. Mislim ipak da je najlakše svjedočiti istinu. Slušao sam i gledao ljude u oči i nekad se ne možete načuditi. Ali kada ne možete da shvatite, onda to podvodite pod neke druge okolnosti. Strah od nečega, emocije, zadaća, direktiva… Tražite nešto što je protiv istine, a što taj jadni svjedok tako iznese.
Na što konkretno mislite?
SEJDIĆ: O konkretnim stvarima i imenima neću, ali ću ispričati kako me je fascinirao jedan svjedok koji je od suda tražio dopuštenje da se pozdravi sa mnom, da se na neki način zahvali na svemu što se događalo u vremenu u kojem smo bili na suprotstavljenoj strani. Pozdravili smo se i taj trenutak ima posebnu težinu. Imao sam sličnih susreta jer su me svjedoci čekali na parkingu suda da bi se pozdravili sa mnom, uglavnom svjedoci Tužilaštva. Kada, uvjetno rečeno, oštećena strana, ono koji su prošli tu nazovi golgotu, traži šansu da vas pozdravi, a nije ih bilo malo, onda je to…
Tokom Agresije Vam je ubijena sestra. Za taj zločin niko nije odgovarao. Vodi li se uopće ikakva istraga koja bi dovela do počinilaca?
SEJDIĆ: Zanimljivo je da tih istraga nema. Da li zato što neko nije pribavio sve elemente, što je vrlo moguće, ili je to iz nekih drugih razloga, ja ne znam. Moja je sestra nađena bez glave u Drini. Simptomatično je da je gluhonijema osoba bila nekome prepreka, nekakva opasnost. To je kraj ljudskog uma, zamračenje. Jednostavno ne mogu da prihvatim da postoji živ organizam koji može nešto takvo napraviti. Ne mislim da je moja sestra završila tako samo zato što je moja sestra, ali ta mi težina kroz život daje jedno dodatno opterećenje, da se više borim za pravdu, da više doprinesem da se takvo nešto više nikad ne desi i da se takva priča više nikada nikome ne priča. Volio bih da se desi pravda, da ljudi koji su bili toliko bezumni budu izvedeni pred pravdu i osvijetljeni. Vjerujem da takvu pravdu priželjkuje većina ljudi u ovoj zemlji, bez obzira ko su. Nikome ne odgovara sumrak nekontroliranog zločina. Nikome.
