Trenutno jedan od najaktuelnijih dokumentarnih bh. filmova, s jednakom pažnjom filmske i društvene javnosti, jeste ostvarenje Undercovered autorica Nejra Latić-Hulusić i Sabrine Begović-Ćorić. Riječ je, dakle, o filmu koji se bavi temom pokrivenih žena u bh. društvu, a u kojem su glavne protagonistkinje šest mladih žena s hidžabom.
Nastao pod rediteljskom palicom jedne pokrivene rediteljice (Nejra Latić-Hulusić) i druge koja to nije (Sabrina Begović-Ćorić), ovaj film prezentuje intimne, iskrene i emotivne ispovijesti te očima žena sa hidžabom, progovora o vječitim i iskonskim čovjekovim potrebama, slobodi i jednakosti. Također, kroz životne priče i stavove uspješnih i hrabrih žena koje se bave grafičkim dizajnom (Lejla, 34), likovnom umjetnošću (Amina, 31), fotografijom (Tesnim, 18), naukom (Đermana, 35) te tzv. „muškim“ zanimanjima kao što su taksiranje (Merjem, 38) i karate (Nusejba, 20), a istim dodjeljujući glavne uloge u svojevrsnom fotoshootingu, autorice, zapravo, dokazuju da razodjevanje ženske tjelesnosti nije neophodno kako bi se istakla ljepota njenog bića i naravno njen intergritet.
Sabrinin outfit kao ‘garant’ za Nejrin
Ideja za snimanje filma Undercovered je nastala sasvim slučajno, tokom jednog putovanja za Amsterdam kao mjesto kulturne šarolikosti i bezgranične slobode, koja se ubrzo pretvorila u svojevrsni lični odgovor na mnogobrojna pitanja onih koji se ne usuđuju pitati. „Ideja je nastala nakon našeg prvog putovanja van granica regije, nakon što se Nejra pokrila. Putovale smo za Amsterdam i to u vrijeme kada smo prolazili komplikovane procedure za dobivanje viza. I pored pasoša sa urednom holanskom vizom i pisma poziva sa Fesivala koje smo uredno nosile sa sobom, Nejru su odvojili na dodatno ispitivanje. Ja sam brzo dotrčala do šaltera sa svojom otkrivenom glavom i pirsingom te istim dokumentima kako Nejra. Moj outfitt je bio garant za Nejrin. Tu smo shvatile da ono što pravi razliku između nas dvije je način oblačenja jer carinik nije mogao znati nikakve druge razlike između nas dvije. Tu je počelo naše promišljanje ove teme u filmskom smislu“, kaže Sabrina Begović-Ćorić.
„Shvatile smo u jednom trenutku da ljudi oko nas imaju puno pitanja koja se nekada ne usuđuju pitati te da stvaraju pogrešne zaključke i onda svoje iskustvo prenose dalje kao neko mišljenje i sud. Otvaranjem dijaloga, strpljivim odgovaranjem na pitanja, komunikacijom naših običaja i razloga se dolazilo do puno ljepših rezultata. Film je jedan od najpogodnijih medija da ljudima predstavite druge ljude i njihove živote u kuće, a ne stavove, ideologije i propagande“, nastavlja Nejra Latić-Hulusić.
Hidžab je ljubav
Uprkos tome što je, dakle, jedna pokrivena, a druga nije, obje rediteljice pitanje nošenja hidžaba shvataju ličnim pitanjem, odnosno kao preduslov za stvaranje istinske umjetnosti. „Ja ne mogu pobjeći od ličnog shvatanja kada govorimo o pitanju pokrivanja žena, iako savremeni svijet u kojem živimo donosi mnoge kontekste u koje je ubačen hidžab ili marama. Savremeni kontekst koji se vezuje za hidžab jeste prisila, ali moje životno iskustvo je upravo druga strana priče, a to je sloboda. U medijima najviše slušamo o prisili žena u arapskim zemljama da nose hidžab ili zakonima koji im zabranjuju da se školuju na zapadu. Ali kako naša Lejla u filmu kaže: `samo iz ljubavi, ništa prisila`. Za mene je hidžab upravo to“, kaže Sabrina, dok Nejra smatra kako ne postoji umjetnost koja se autora i autorice ne tiče lično: „Neka tema treba da vas boli ili usrećuje toliko da izdržite godine pripreme i rada na sporoj umjetnosti poput filma, a da vaša strast prema temi ne mine. Mene je od svih predrasuda i uvreda ponekad najviše boljela ona u kojoj mi se ne vjeruje da je pokrivanje moj i samo moj izbor. Da sam se, svjesna sociološkog i kulturološog pritiska koji ponekad postoji, ipak pokrila svojom voljom. Undercovered je trebao da bude glas iznutra, glas pokrivenih i otkrivenih žena o marami, jer nekako o nosenju hidžaba obično najviše govore ili muškarci koji bi pokrivali sve ili žene koje su protiv pokrivanja ikako.“
Sarajevo i bajke o toleranciji
„Priče obično počinju sa `bilo jedno Kraljevstvo iza sedam mora i sedam gora`. Naša priča počinje u jednom gradu, ni na istoku, ni na zapadu. Od pamtivijeka su ovuda tutnjale vojske, smjenjivali se vladari, a sa njima i moda“, otvara film narativni glas rediteljice.
Smještajući pitanje pokrivenosti žena u historijski okvir Sarajeva, koji započinje od Osmanskog carstva, preko Austo-Ugarske te Jugoslavije i sve do danas, rediteljice ovaj grad prezentuju kao prostor vječite razapetosti između Istoka i Zapada, u kojem je, ipak, za razliku od pojedinih zapadnih, ali i istočnih zemalja, sasvim ili barem djelomično „ugodno“ biti pokrivena žena. Da li je to u stvarnosti zaista tako? Da li je nivo razumijvanja drugog i drugačijeg u Sarajevu zaista dostigao jedan zadovoljavajući nivo?
„O Sarajevu se nažalost pričaju bajke o toleranciji. Lijepo je zapravo da se i dalje pričaju kako ovaj drugi trend ne bi uzeo još više maha. Istina, u Sarajevu je dosta prijatno živjeti kao pokrivena žena. Ljudi su senzibilizirani na marame i nije toliko neobično da ih žene nose na javnim mjestima. Ali, u Sarajevu pa i Bosni i Hercegovini ljudi imaju svoju viziju i pokrivanja i otkrivanja i svoju viziju tolerancije. Naši sugrađani nažalost imaju bukvalno shvatanje riječi tolerancija, većina nas toleriše, odnosno trpi nešto zato što mora, a ne zato što osjeća tako. Sramotan odnos naših sugrađana i zemljaka spram migranata sa Istoka koji su nam pokucali na vrata je zapravo pokazatelj naše izmišljene tolerancije, a vječno upiremo prste u druge kako su netolerantni. Moja iluzija o merhametli, dobrodušnim i otvorenim Bosancima i Hercegovcima je srušena. Čast pojedincima, uvijek“, odgovara Nejra. Također, birajući za jednu od lokacija snimanja u filmu, partizanski Spomen-park Vrace, rediteljice povlače odeređenu paralelu između nošenja hidžaba i antifašizma, naravno, uz pomoć dobre-stare slobode. „Od momenta kada smo Nejra i ja doživjele prvu neugodnost zbog njene marame, islamofobija je još više uzela maha. Odabirom ove lokacije za snimanje željele smo dovesti u vezu borbu za slobodu vlastitog izbora i nošenje marame koje je kod nas u BiH specifično jer ovdje nije forsirano niti je zabranjeno, kao što je na Istoku i Zapadu. Grad Sarajevo je također lik našeg filma – grad ni na Istoku ni na Zapadu“, dodaje Sabrina.
Marama mi nije uništila život, već me osnažila
Jedna od protagonistkinja u filmu, Amina Ajanović, završila je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu i to s titulom najtalentovanijeg učenika generacije te je zatim diplomirala na Likovnoj akademiji u Sarajevu. Naposlijetku je je od „zaklete“ rockerice postala žena s hidžabom. U filmu objašnjava kako je njeno tadašnje društvo krajnje negativno reagovalo na odluku da se pokrije te da je njihov stav bio da tim činom sebi uništava život. „Kada su me prvi put vidjeli pokrivenu i kada su spoznali da to nije nikakva faza, nikakav moj hir, koji ima svoj početak i kraj, bili su krajnje razočarani i iznenađeni s obzirom da sam tada bila rocker (i sada sam u primjesama). U suštini, najviše im je smetalo što pokrivam svoju ljepotu, žalosno su govorili ‘zašto pokrivaš ljepotu, bila si tako lijepa’.
Pored toga su naravno smatrali da ja više neću moći voditi život kakav sam ranije vodila, iako ja ni kao otkrivena djevojka nisam vodila život koji se kosio sa mojim vjerskim ubjeđenjima. Nije trebalo dugo da se naviknu na ‘novu’ mene, iako to nisam bila nova ja, samo sam se vizuelno malo promijenila. I dalje sam isto komunicirala, smijala se, šalila, tako da nije trebalo dugo da shvate da se ništa nije promijenilo“, prisjeća se Amina i zaključuje da s „maramom nije sebi uništila život, već da je ona postala dio nje i njenog stila te je dodatno osnažila“.
Hidžabu nije mjesto na Balkanu
Ipak, uprkos ovome, Amina smatra da bh. društvo jos uvijek „tapka na jednom mjestu po pitanju hidžaba“ i da još uvijek nije dovoljno informisano kada je u pitanju ovaj kulturološki fenomen: „To se da zaključiti po šašavim pitanjima koja se postavljaju pokrivenim ženama, i to ne mislim na provokacije jer to one nisu svjesno, već ljudi jednostavno ne znaju. Problem ljudi kod nas jeste taj što osuđuju i ne prihvataju ništa mimo onoga što oni sami ne smatraju ispravnim. Bježe i osuđuju različitost, a smatram da je tu bogatstvo. Nisam jednom čula kako hidžabu nije mjesto na Balkanu.
Pitam se kako to da je pankerima, rockerima, hipsterima i ostalim skupinama mjesto tu, a marami nije? Oni su također prepoznatljivi po svom stilu odijevanja. Kao društvo moramo još mnogo raditi na sebi, između ostalog naučiti prihvatati i poštovati drugo i drugačije.
Žena je i dalje seksualni objekat
Kako je još uvijek u javnosti prisutan historijski seks-skandal u Hollywoodu s bivšim producentskim magom Harveyem Weinsteinom u glavnoj ulozi, a gotovo svakodnevno se na naslovnicama tabloida pojavljuju novi, istovremeno su na dnevnom redu i pitanja: „šta zapravo njegovo otkrivanje predstavlja u današnjem muškom svijetu, šta on donosi za ženu, pokrivenu ili ne, šta on mijenja?“ „Grozno je to što se dešava, ali je dobro da je izašlo van i to iz samog Hollywooda gdje žive neke nedostižne, savršene žene kojima se dešava isto što i obespravljenim radnicama u zemljama trećeg svijeta. Znači da je do paradigme svijeta koju treba mijenjati, da je tretiranje žene kao seksualnog objekta i vlasništva i dalje ukupno stanje svijesti cijeloga svijeta, a ne samo muka sirotinje. Govoriti javno i prozivati, ne miriti se sa zlom i ne ćutati na nepravdu je jedino ispravno.
Zataškivati probleme argumentima očuvanja neke zajednice je biti saučesnica i suučesnik u svakom zlu, pa i ovom“, tvrdi Nejra, a Sabrina zaključuje: „Borba za prava žena dobiva novu dimenziju, otvaranjem pitanja seksualnog nasilja na ovakav način neosporno je veliki preokret. Što više javnost senzibiliziramo pričom o pravima žena i što više govorimo o nepravdi koja se nad njom vrši doprinosimo poboljšanju pozicije žene u društvu.“
