Zloupotreba prava na slobodu izražavanja, govor mržnje u bosanskohercegovačkom javnom prostoru i iskustva Evropskog suda za ljudska prava. Ovo su teme o kojima se razgovaralo u Etno selu “Stanišići” pored Bijeljine.
Uz podršku Vijeća Evrope, u organizaciji Udruženja “BH novinari”, predstavnici medija, pravosuđa i nevladinih organizacija još jednom su progovorili o mogućnostima da se popravi stanje u bh. medijskom i javnom prostoru.
Prikriveni govor mržnje?
Adis Šušnjar, koordinator Udruženja BH novinari, podsjeća da je monitoring medija u predizbornom periodu 2012. pokazao da mediji, uglavnom, nisu generatori, ali prenose govor mržnje političara i raznih analitičara. Pri tome, u ovoj godini zabilježeno je 15 napada i dva slučaja govora mržnje protiv novinara.
“Na žalost, govor mržnje je kod nas postao skoro svakodnevna pojava i opšteprihvaćen način govora. Naše institucije, a i nevladin sektor, ne reaguju kada imamo očit govor mržnje u medijima. S druge strane, govor mržnje nije onakav kakav je bio tokom rata ili poslije rata. On je sad postao ušminkan, postao je prikriven”, kaže Šušnjar za Deutsche Welle.
Zabrana zloupotrebe prava
Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava u članu 10 garantuje pravo na slobodu izražavanja, ali u članu 17 zabranjuje zloupotrebu tog prava. O iskustvima Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu i ograničenjima koja ovaj sud postavlja slobodi izražavanja, govorio je ekspert Vijeća Evrope Sebastian Mangro (Mangrau).
“Evropski sud za ljudska prava štiti slobodu izražavanja, ali sloboda izražavanja nije pravo bez granica. Zaustavlja se tamo gdje počinje govor mržnje. Nema slobode za one koji potiču na rušenje slobode i niko se ne može pozivati na slobodu izražavanja da bi poticao na rasnu ili etničku mržnju”, kazao je Mangro, dodavši da je najteže odrediti granicu između slobode izražavanja i govora mržnje.
Pokazatelj nedemokratičnosti
Govor mržnje jedan je od pokazatelja nedemokratičnosti, a domaća sudska praksa takve slučajeve rijetko procesuira. Novinar i publicist Sinan Alić tvrdi da je uzrok tome bolest bh. društva u svim segmentima, te odsustvo hrabrosti da se stanje izmijeni.
“Ne samo mediji, kad kažem javni prostor, mislim na ono što je javni život u širem smislu, stadioni, trgovi, mitinzi, biskopi. Govora mržnje imate i na sjednicama parlamenata raznih nivoa, a mediji su možda samo slika toga. I oni aktivno u tome, naravno, sudjeluju i barem se oni trebaju iz toga izvući. Kad se pojavi govor mržnje, negdje izvan njihovog prostora, treba da na to žestoko reaguju”, ističe Alić, koji je i član Novinarskog vijeća časti pri Udruženju BH novinari.
Građani i pravosuđe
Haški tribunal nikoga do sada nije osudio zbog govora mržnje. U Strazbur je iz BiH do sada otišlo 1743 zahtjeva, a Sud je u 46 slučajeva ustanovio povredu prava. No, nijedna presuda ne odnosi se na slobodu izražavanja. Mladen Simić, okružni tužilac u Doboju, govori o pravnoj struci i svom iskustvu.
“Činjenica je da u Bosni i Hercegovini zaista postoji mnogo govora mržnje. I u medijima, pisanim i elektronskim, i u samoj komunikaciji, skupovima raznoraznim. Tužioci ne mogu sve moguće medije da prate i da, eventualno, sami preduzimaju neke mjere. Tu trebaju i građani i oni koji se osjećaju oštećenim ili određena udruženja, novinari, svako da inicira, da nam postavi taj problem, pa da se njime bavimo.”
Društveni problem
Često zastupljen u pojedinačnim odnosima ili kao problem određene grupe, govor mržnje je i društveni problem. Prepreka je za izgradnju mira i povjerenja, te budućnosti ove zemlje, zaključuje Radmila Žigić, predsjednica Organizacije žena “Lara”. Rješenje vidi u povećanju nivoa profesionalnosti u medijima i pravosuđu, ali i u animiranju šireg društvenog konteksta.
“Nama je vrlo niska kultura političkog dijaloga, a sve se to reflektuje i kroz medije. Onda će, naravno, taj govor mržnje silaziti i primjenjivat će se i na ulicama. Naravno da bi bilo jako važno podvesti pod jedan etički kodeks i kulturu političkog dijaloga.”
