Prije Cambridge Analytice, prije ruske internet-invazije na Ameriku, koja je u Bijelu Kuću dovela Donalda Trumpa, prije nego što su i najzadrtiji promicatelji takozvane “progresivne agende“ shvatili da ne samo da nema besplatnog ručka, nego nema ni besplatne slobode, naročito ne slobode govora i mišljenja, pa je sloboda na internetu sloboda životinje u, doduše, vrlo velikom zoološkom vrtu koji je vjerna kopija njenog prirodno staništa, ali zvjerku u svakom trenutku snimaju kamere – prije svega toga, Facebook je slavljen kao jedna od velikih tekovina zapadne demokratije.
Sjećate se oduševljenih izvještaja u zapadnim medijima, koji su govorili o tome kako učesnici “Arapskog proljeća“ svoje akcije koordiniraju preko društvenih mreža, o tome kako su pred slobodarskom tehnologijom nemoćni i despotski istočnjački režimi? Ti su izvještaji, uzgred, bili do bola rasistički, jer je ushićenju prethodilo dobro skriveno iznenađenje – Arapi, zamislite, koriste internet.
Nakon Arapskog proljeća, kao što znamo, nije stiglo ljeto, nego pomračenje.
Internet alatke slobode u međuvremenu su razobličene kao sredstvo nadzora i manipulacije takozvanim “javnim mnenjem“ – navodnike koristim jer ne postoji grupno, još manje masovno mišljenje. Ono je, mišljenje, ili lično ili ga nije.
Društvene mreže su, povrh svega toga, crna kutija koja svjedoči o havariji mnogih duša, o eksploziji, sudaru, padu, potopu u kojem su ljudi izgubili sve ono što se nekada, kada smo bili na daleko nižem stupnju ljudskog razvoja, smatralo vrlinom.
Facebook, digitalne gusle
Društvene su mreže, hoću vam reći, postale saveznik bezbrojnih desnih, rasističkih, fašističkih grupa koje su ili našle svoje političke prvake, ili će ih koliko sutra pronaći.
Mislite o istoriji šta vas je volja (ja, recimo, ne mislim ništa dobro; ta riječ kod mene budi mračnije asocijacije od riječi “kuga“ – ova druga je proizvela manje žrtava, a i brže je prošla), ali ona nije lišena smisla za ironiju.
Internet alatke slobode su, umjesto da demokratiju i vrijednosti „progresivne agende“ prošire na zemlje periferije i dalje, umjesto da rade protiv autokrata i desnice, na koncu pomogle ISIL-u i Donaldu Trumpu. Na koncu su demokrate postale žrtve tehnologije, a autokrata Putin onaj kojem ona najefikasnije služi.
U Crnoj Gori, recimo, niti jedna politička skupina internet nije koristila ni približno tako uspješno u svoje svrhe kao najretrogradnija od svih – Demokratski front.
Uz pomoć Rusa i izraelskog stručnjaka za politički marketing oni su pred posljednje parlamentarne izbore na internetu prosto zgazili, pomeli vladajuću koaliciju. To što na tim izborima nisu pobijedili nije bila stvar greške u kampanji – njihova kampanja bila je superiorna, doduše na način na koji je superioran Darth Vader – nego činjenice da je, tamo gdje su oni koristili naprednu meku, DPS koristio tradicionalnu tvrdu moć, pa Front nije uspio iskoristiti sve slabosti demokratije zahvaljujući kojima je Putinov kandidat pobijedio na američkim predsjedničkim izborima.
Današnji svijet dokaz je da su progresivne tehnologije odličan saveznik retrogradnih politika. Lideri Fronta, koristeći tehnologiju 21. vijeka, jašu na devetnaestovjekovnoj ideologiji. Pritom stvarajući nova, iznenađujuća savezništva. Izraelski marketinški stručnjak vodi kampanju za četničkog vojvodu, čiju političku grupaciju podupire i Kadirov i danas zanemarljiv, sutra – vidjećemo koliki broj bošnjačkih političara sa sjevera Crne Gore.
Ponekad se, ipak, čini kako Frontovci Facebook doživljavaju kao digitalne gusle.
Pred predsjedničke izbore Nebojša Medojević guslao je o „poturicama“ koji su „prodali vjeru za večeru“. Sada, kada se bliže lokalni izbori, između ostalih i u Podgorici, čak i za standarde Fronta desna Marina Jočić bljesnula je na Facebook stranici „Debatni klub Montenegro“.
Poslanica Jočić je svojevremeno u Skupštini išamarala poslanicu Šćepanović. Kada je zbog toga privedena, kandidat Fronta za gradonačelnika Podgorice, Slaven Radunović, uz osmijeh je objasnio kako je to bila „vaspitna packa“. Da neko Radunovića zaždi nogom u stražnjicu to, dakako, ne bi bio „vaspitni volej“, nego napad na vaskoliko srpstvo.
Vratimo se na „debatu“, koja je započela pitanjem jednog od promotera civilizovane razmjene mišljenja koja je, je li, od najvećeg značaja za zdravlje svake, pa i crnogorske demokratije: „POMOĆ… ZNA LI NEKO KAKO SE ZOVE MINISTAR OBRAZOVANJA… MINISTAR POLICIJE… MINISTAR ZDRAVLJA … DIREKTOR ZAVODA ZA ZAPOŠLJAVANJE… DIREKTOR FONDA ZDRAVLJA… SEF PORTIRA U KOMUNALNOM… CISTO INFORMATIVNO“.
‘Njegoševska’ Crna Gora
Za neupućene: svi pobrojani su muslimani, a pitac želi sugerisati kako ih je, tih muslimana, previše u vlasti. It goes without saying: da je ovo, kako bi rekao Amfilohije, “njegoševska”, odnosno kako bi rekao Medojević, “hrišćanska, pravoslavna Crna Gora”, ne bi u vladi sjedio niti jedan musliman, a ni u državi ih ne bi bilo puno više. Ti kojih bi bilo bili bi pošteni i kooperativni, kao nekoć Miloševićev Albanac Sejdo Bajramović. A ne kao ovi danas: stalno nešto traže i vazda im malo.
Pitac potom dodaje: “Sljedeća sjednica Vlade CG biće održana u Begovoj džamiji“.
Rafinirana ironija ovog iskaza navela je poslanicu Demokratskog fronta Marinu Jočić da se i sama uključi u raspravu: “Kažu da cijela Vlada za godinu ne može pojesti ni jednu njegušku pršutu“. Marina nije uspjela odoljeti humoru vlasite rečenice, pa je sopstvenu lucidnost nagradila smajlićima.
Potom njen sagovornik briljira: “Znaju da je svinjska, goveđa im skuplja…“
Da su, umjesto Marine Jočić i duhovnog joj sabrata ovaj razgovor vodili pokojni Groucho Marx i Oscar Wilde, dva od najduhovitijih ljudi u povijesti, ne bi mu bilo mane. To je ona vrsta humora u kojoj se beskrajna naobrazba vjenča sa slobodnim duhom, ona vrsta humora koja porađa, ha-ha-ha, performanse kakav je bacanje svinjske glave u dvorište džamije i, he-he-he, mazanje zidova muslimanskih kuća svinjskom mašću – omiljene dosjetke nove evropske desnice. Ta vrsta duhovitosti je baš ono što je rekao pomenuti Groucho: “Humor je razum koji je poludio”.
Tehnologija, rekosmo, mijenja svijet i čini to brzo. Možda će nam tehnologija pomoći i da ovaj svijet napustimo i preselimo, recimo, na Mars. Ali protiv mržnje ona ne pomaže – naprotiv.
U koritu ili na internetu, posve je svejedno: svinjarija je svinjarija.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
