Bosnu su kroz njenu historiju stranci doživljavali kao krajnje neobičnu zemlju. O tome kakva je bila čak krajem 19. stoljeća govore njihova zapažanja koja su zabilježili putujući kroz nju. Kada je Austro-Ugarska 1878. godine okupirala Bosnu u njoj je zatekla život koji se u mnogočemu temeljio na normama feudalnog društva. Razlog takvog stanja je bio brdsko-planinski karakter zemlje što je onemogućavalo potrebnu komnunikaciju s vanjskim svijetom.
Dolazak i prolazak stranaca, a time i naprednih ideja, onemogučavalo je i nesigurno stanje u zemlji. Kao najisturenija turska pokrajina u Evropi prema najvećim neprijateljima Carstva: Austriji i Mletačkoj Republici, stalno je bila s njima u ratu što je stvaralo opću nesigurnost pa je sve bilo u znaku rata i stalne opasnosti. To je uveliko utjecalo da se ovdje sve razlikovalo od onoga čak u susjednim zemljama, a da se ne kaže u onovremenoj Evropi.
Odmah po okupaciji zemlje od strane Austrije 1878. godine ovamo su iz Evrope nagrnuli brojni znatiželjelnici raznih profesija da upoznaju i proučavaju onovremeni život i običaje ovdašnjeg stanovništva, prije svega muslimanskog dijela, što je za onovremenu Evropu predstavljalo egzotikiku.
Svi koji su saobraćali sa Bošnjacima prije svega ističu njihovu veliku vjersku odanost i navode da je teško sresti narod koji je toliko odan svojoj vjeri kao što su oni. Dodaju da oni za nju žive, umiru, i sve će izgubiti braneći je. Po njima, svaki Bošnjak veruje da je, sve što se dešava od Boga i da je tako suđeno. Kada ih pogodi kakva nesreća podnose je krajnje ravnodušno, uvjereni da je unaprijed dragi Bog tako odredio.
U tom kontekstu spominje se slučaj iz 1851. godine kada se Omer-paša Latas razračunavao s pobunjenim Bošnjacima, kojom prilikom je na stotine uhvaćenih bošnjačkih prvaka, što begova, što aga, u okovima otpremio pješice u Carigrad da im se tamo sudi. Očevici koji su sretali na putu tu tužnu kolonu opisuju da su u takvom stanju samo znali rozboriti „Šta ćeš, tako nam je suđeno“.
U izvještajima istraživanja o naravi Bošnjaka navodi se i to da ga nećeš ničim toliko povrijediti kao kad mu dirneš u njegovu vjeru i vjerske osjećaje. Kao veliki vjernici nadasve su mrzili psovke i uopće proste riječi. U svakodnevnom govoru su kao poštapalicu prizivali časni Kur’an i druge vjerske knjige (kitabe). Ako bi sugovornika željeli uvjeriti u ono što govore kleli su se „Sunca mi“, „Dunjaluka mi „ (Svijeta mi) i sl.
U opisu dalje se kaže da svaki Bošnjak krajnje brižno izvršava propisane vjerske obaveze i ni za živu glavu ne bi propustio neku od dnevnih molitivi, ni onda ako je na putu ili se nađe u tuđem svijetu. Ostao je opis Husein-bega Gradaščevića koji je zapisao austrijski liječnik Bartol Kunibert koji ga je liječio u Zemuni prije deportacije u Istanbul, pa kaže: „Iskren i marljiv musliman, iako je bio teško bolestan, nizašto na svijetu ne bi propustio onih pet molitvi dnevno“.
Ova konstatacija o odanosti Bošnjaka svojoj vjeri iz 19. stoljeća na vlas odgovara vjerskim osjećajima njihovih predaka, starih Bošnjana, iz vremena banova i kraljeva, kada su proganjani od inkvizicijen i križaraskih vojni koje je na njih slala Evropa, radije išli na lomaču nego se odricali svoje onovremene, bogumilske vjere. Kada su je dolaskom Turaka napustili, prigrlivši islam, s istim žarom, ustrajnoću i odanošću počeli su slijediti tu vjeru, u kojoj su nepokolebljivo ostali do današnjeg dana.
Koliko su Bošnjaci odani vjeri govori i to da, takoreći, svako iole malo veće selo ima džamiju. Za njih je petak poseban dan, kada obavljaju džumu namaz, glavna sedmična zajednička molitva (samo muškaraca). Tada oblače svečano ruho, da bi se nakon obavljene molitve s prijateljima zaputili da popiju kahvu i popričaju.
Kada je Austrija 1878. godine okupirala Bosnu za njih je to bila „terra incognita“ (zemlja o kojoj se malo zna). Za Austrijance je bilo sve egzotično na što su u njoj nailazili. Bilo im je neobično da se u tako maloj zemlji ispovijedaju čak četiri vjere: islam, katoličanstvo i pravoslavlje, te jevrejska vjera. Svi žive jedni do drugih čije su bogomolje jedne do drugih. Svako slijedi svoje običaje, susreću se, pozdravljaju i uvažavaju jedni druge. Raspoznaju se po nošnji koja kod svakog naroda svojom varijacijom označava vjersku pripadnost i društveni položaj pojedinca.
Kako su se ovdje zadržale mnoge norme feudalnog društva i staleži su se raspoznavali po odjeći. Kod muslimanskog dijela stanovništva po tome se raspopznavalo ko je aga, ko beg a ko pripada nižem staležu. Kod begova i aga sve je bilo kitnjasto i to je govorilo o kome je riječ. Takvog su svi poštivali. Ako ga pješak ili konjanik nižeg ranga sretne na putu, sklanjaju mu se. Ako je u pitanju kršćanin, koji je na konju, sjašit će i sačekati dok beg prođe. Kada takav uglednik ulazi u kafanu prisutni ustaju i stoje dok ovaj ne sjedne. Za takve je posebno mjesto na sečiji, na vrh sobe, i na njega niko drugi ne sjeda do bega ili age. Tek kad sjedne, pozdravlja se s prisutnim.
Begovi i age, kao najbogatiji sloj društva, obično su imali više kuća. Ona u gradu sastojala se od dva dijela, zapravo dvije zgrade. U jednoj, koja se zove selamluk ili atar, bila je namijenjena muškoj čeljadi. U njoj domaćin dočekuje znance i prijatelje. U drugoj, u kojoj mu stanuje porodica, zove se haremluk ili harem. Svaki beg i aga ima na svojim posjedima ljetnikovac, odnosno čardak ili kulu. Tu provode ljeto, kmetovi tu donose hak – trećinu od uroda i druge dažbine.
Čardaci su čvrsto građeni, često na više katova, pa i s puškarnicama, zbog čega se i zovu kulama. Bezi Čengići u istočnoj Bosni imali su na svojim posjedima nekoliko kula, 8 odžaka i 9 begovskih kuća. Čardaci siromašnijih muslimana bili su skromnije građevine.
Čardaci i kule služile su i za odbranu u slučajevima pobune kmetova ili napada hajduka, uskoka i drugih opasnosti. Kako je iole bolje stojeći musliman imao koliki-toliki posjed, Bosna je bila puna kula i čardaka.
Stranci koji su bolje upoznali Bošnjake ističu njihovu veliku nježnost koju su iskazivali prema članovima svoje porodice, te da su neizmjerno odani porodičnom životu i da nadasve vole djecu i svoju ženu koja mu ih je rodila. Koliko je Bošnjak nježan otac, toliko je nježan i kao muž. Žena i muž se uzajamno vole i poštuju. Otac je glava porodice i za sve se brine. Djeca se od malih nogu odgajaju da poštuju roditelje.
Stranci koji su putovali ili boravili u Bosni s čuđenjem navode da se rijetko sreće Bošnjak koji ima više žena, iako mu šerijat to dozvoljava, predubjeđeni da je u Bosni, kao muslimanskoj zemlji, sve kao u Turskoj, kod Arapa i drugih pripadnika islama. Oni očito nisu bili upućeni da su bosanski muslimani ovdašnji starinci s hiljadugodišnjim evropskim korijenima koje je s ostalim muslimanima u svijetu veže samo vjera.
Opisujući kućnu atmosferu s divljenjem ističu kako kod Bošnjaka vlada sloga i uvažavanje. Majka i otac su svjesni da su odnosi između njih ogledalo porodice prema vanjskom svijetu. Oboje se od malih nogu odgajaju tako da muž poštuje ženu, a žena muža, pa su se i u braku tako ponašali. Znaju kakva je dužnost jednog, kakva drugog.
Žena obavezno dočekuje muža na vratima, bez obzira kada i od kud dođe. Na vratima ga i ispraća kad izlazi iz kuće. Uz kahvu se zajednički dogovaraju o porodičnim stvarima. Muž iskazuje poštovanje i ljubav prema ženi i poklonima. Za to je uvijek bilo povoda, pogotovo kad se rodi prvijenac.
Otac iskazuje jednaku ljubav kako prema sinu tako i prema kćerki. Neki putopisci primjećuju kako su posebno nježni prema kćerkicama, pa kažu da ih je neobično vidjeti u takvom raspoloženju jer tada ničim ne liče na ljute, silovite i ubojite junake sa bojnih polja na kojima su im se svi sklanjali s puta.
Majka je svojoj djeci prva učiteljica. Podučava ih pismu, običajima, i vjeri, da bi od sedme-osme godine starosti brigu oko toga preuzeli profesionalni učitelji u mektebima.
Djeca su od malih nogu odgajana da poštuju starije. Stranci s divljenjem ističu da nisu nigdje vidjeli do u Bosni kako se svi s poštovanjem dnose prema starim osobama. Dedo i nana su domaćini u kući pa imali i preko stotinu godina. Takav odgoj je nametnuo da se u Bosni izuzetno poštovala starost, u tolikoj mjeri da su se beg i aga s poštovanjem odnosili čak prema svom starom kmetu.
Kod Bošnjaka su postojale dvije hijerarhijske ljestvice po kojima su se izmeđuse uvažavali. Jedna je bila dobna starost, a druga klasni status pojedinca, odnosno njegovog roda. Strogo se gledalo ko je kojih i kakvih korijena. To je u daljoj prošlosti puno značilo u svakom društvu jer se po toj osnovi određivao ekonomski i politički status pojedinca, odnosno njegovog roda.
Po toj osnovi postojala je diferencijacija i unutar plemstva. Na vrhu su bili rodovi starih korijena, ili kako se u Bosni za takve govorilo „koljenovići“. Njihova starost i ugled imali su veći značaj čak od njihovog ekonomskog stanja.
U opisu svojstava Bošnjaka navodi se i to da nadsve drže do zadane riječi i od sveg najviše mrze laž
Ako je Bošnjak što obećao, to će održati po ma koju cijenu. Tu njihovu osobinu stranci su isticali i za njihove bogumilske pretke iz doba banova i kraljeva. Opisujući kontaktne s njima po raznim poslovima čudili su se kako niti daju niti traže priznanice za sklopljene poslove. Za njih je data riječ bila svetinja i ni za šta na svijetu ne bi je porekli. Isto je bilo i u tursko doba, a manje-više na selu se to zadržalo do danas.
U opisu naravi Bošnjaka ističu njihovu krajnju staloženost u ma kojoj se situaciji nađu, a posebno njihov pogled i odnos prema ovozemaljskom životu. Jedan od stranaca koji je godinama boravio u Bosni i dobro ih upoznao, zapisao je ovo: „Neki od njih mogu u mislima čitave sahate prosjediti na obali rijeke i gledati kako voda teče, a da ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto tako mogu oni uz lulu duhana ili dobru cigaru dan prosjediti ili čitava poslije podneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle, niti ne osjećaju. To je poznati bosanski ćeif.“
Osim duhana malo je koji Bošnjak uživao druge, štetne poroke. Još se sredinom 18. stoljeća pojavila jedna rasprava koju je napisao Mustafa Pruščak iz Prusca koja govori o porocima, pa kaže da uživanje kahve u principu nije štetno, za razliku od duhana, alkohola i opijuma koji štete zdravlju pa su kao takvi zabranjeni šerijatom.
Svi stranci su Bošnjake smatrali do krajnosti konzervativnim te da prema svemu što je za njih novo i nepoznato pokazuju odbojnost. Uz tu su do krajnosti nepovjerljivi prema stranom i strancima. Na to je utjecala i geografska izoliranost zemlje. Njena brdsko-planinska konfiguracija otežavala je komuniciranje pa je svaka dolina i visoravan živjela svoj život. Komunikacije s vanjskim svijetom bile su još rjeđe zbog čestih napada stranaca zbog njihove, bogumilske, vjere, a kasnije, u doba turske uprave, napadali su ih kao muslimane.
Međusobni odnos Bošnjaka odvijao se na način koji je svojstven svim patrijarhalnim društvima. Pri susretu znalo se kako se ko pozdravlja. Po pravilu uglednijeg prvo pozdravlja onaj nižeg društvanog statusa, kao i to da mlađi prvi pozdravlja starijeg.
Kad bi naišla neka uvažena starina, ili ma koji uglednik, pred takvim su u znak pozdrava svi ustajali i stajali bez riječi dok je kraj njih dotični prolazio. Ili, ako su se našli u nekoj prostoriji isto su činil. Sjeli bi tek kad bi ovaj zauzeo svoje mjesto. Vodilo se računa o časti i starosti.
Kada se izvan kuće susretnu dva poznanika pozdravljaju se na način kojim se iskazuje posebno poštovanje. To je tzv. temena. Desnom rukom se prvo dotaknu prsa, potom usta a onda čela, što bi značilo da se pozdravlja srcem, iskazuje se ustima, a dotičnom se čast odaje svojim umom.
Običaj je bio da, ma gdje da uđe musliman, i ako je među prisutnima samo jedan njegov istovjernik, prvo će njega pozdraviti svojim vjerskim pozdravom pa tek ostale, čak ako je među njima kakav visoki uglednik nemusliman. To je zato što su se sve do dolaska Austrije bosanski muslimani u odnosu na zemljake kršćane smatrali privilegiranim, odnosno gospodom, s obzirom da su još uvijek bili na snazi relikti feudalnih klasnih odnosa.
Kada je domaćin polazio u vojnu ili na daleki put, kuću i imetak je ostavljao bez brige. Za to su bili zaduženi njegovi pouzdani ljudi koji su mu vodili imanje dok se ne vrati. Ako su u pitanju pripadnici plemstva, kao vojni stalež predstavljali su osnovnu odbrambenu snagu zemlje.
Za njih su vojne obaveze, kao uostalom za sve bosanske muslimane, smatrane svetom dužnošću. Izostati i ne poći s ostalom braćom da se brane granice domovine, navuklo bi neisperivu ljagu ne samo za dotičnog obveznika nego za čitav njegov rod. Takvu Bosnu i njenu vojnu i društvenu organizaciju zatekla je i austrijska okupacija, kada su Bošnjaci pod vodstvom svojih vojnih vođa, begova, aga, uleme i sveg narodaq posljednji put ustali u odbranu svoje zemlje.
