Tridesetdevetogodišnji Behar i 33-godišnji Albert treća su generacija u porodici Alija koji spremaju roštilj. Njihov otac, Sejda, u Mitrovici je svoju prvu ćuftaru otvorio još davne ’73 prošlog vijeka. Poslije skoro 30 godina kvalitetnog rada, sa poslom je, kao i većina, poslije rata ’99 – posustao.
“Razmišljali smo tada i da odemo iz Mitrovice, ali smo onda odlučili da ostanemo i počnemo još jače i više da radimo,” kaže Albert i objašnjava kako su prvo kupili nov, prostraniji lokal, na boljem mjestu, uložili u sređivanje i opremanje, a potom, i u pokretanje sopstvenog lanca obrade mesa. Šezdesetosmogodišnji Sejda sada prati svoje sinove i dalje im pomaže u radu.
Sedmoro vrijednih ljudi uslužuje prosječno 500 gostiju dnevno. Tri člana porodice Alija, sa rođakom i još tri radnika, rade 14 sati gotovo svakog dana.
“Radimo od jutra do sutra, od šest ujutru do deset uveče,” brzo govori Albert i dodaje: “Puno je svakog dana. Svakog dana je nov izazov.”
Koliko mesa pojedu Mitrovčani dnevno?
“Pa 50 kila, tona i po mjesečno.”
Tona i po mjesečno?
“Pa da. Taj naš prepoznatljiv, dobar ukus, prepoznaju bukvalno svi, od bebe do penzionera, od starih Mitrovčana do ovih novih koji su poslije došli, od radnika do funkcionera, onih koji se bave biznisom, politikom…”
Jedini dani u godini kada kod Sejde nema gužve jeste za Božić, i tada ova radnja ne radi.
Proslavljaju i svoje vjerske muslimanske praznike. Ipak, i tada rade do podneva, jer kažu, to je zbog gostiju koji kod njih svakodnevno dolaze. Ostatak dana se okupljaju porodično i proslavljaju.
Alija je stara i velika porodica iz Dragaša, sa Gore, u kojem danas ne živi niko od njihovih. Rasuti po svijetu, marljivim radom, razvijali su svoje porodične zanate i postizali uspjehe. Na drevnoj, mističnoj Gori, okupljaju se ljeti.
“Dugo smo se mučili dok smo stvarali ovaj imidž. I mislim da stari Mitrovčani prepoznaju ukus pravog roštilja,” nastavlja Albert.
Ovaj posao ako ne volite, ne možete da ga radite
Za to vrijeme, stiže prava dobra kosovska espresso kafa. Zvecka oprano posuđe – escajg, čaše i tanjiri. Čuju se užurbani koraci radnika. Nose se korpe sa mirišljavim, na četvrt i polovine, rasječenim lepinjama, jogurt, tanjiri s vrelim ćuftama, sudžukom, piletinom. Unosi se novo meso. Šušte papiri i kese u koje se brzo pakuje roštilj. Tihi i opušteni žamor gostiju koji sjede, glasno se pozdravljaju mušterije sa timom na skari – bilo sa “komš’o”, “komšinice”, ili obraćanjem jedni drugima sa svojim imenima i prezimenima. Sve kao na pokretnoj industrijskoj traci, ali toplo, ljudski – komšijski.
“Ovaj posao, ako ne volite, ne možete ni da ga radite. Bez ljubaznosti i ljubavi ovaj posao ne može da opstane,” Albert prekida našu fokusiranost na atmosferu.
Je li teško opstati u okruženju u kojem naporan rad nije na ljestvici vrednosti, u vremenu u kojem se juri zarada na brz i lak način?
“U ovom poslu ne može da se zaradi za jedan dan. Mora da se radi svaki dan, dugo godina – da bi se došlo do ovog nivoa. Da biste svakog dana dolazili ovdje, mora da ima nešto da vas privuče, i cijena i kvalitet, i čistoća, sve mora da bude na svom nivou. Nije samo danas da uzmemo pare i da sutra odemo na drugo mjesto, nego mi radimo tako da se, ko god dođe, osjeti prijatno u ovoj radnji. Jednostavno, da vam bude kao kod svoje kuće.”
Je l’ gasite nekad skaru?
“Ne.”
Kad u deset uveče završe posao, na nju stave dva džaka ćumura.
“Ujutru sam u šest u radnji. Dovoljno da nađem dva zrnca toplog ćumura da raspalim opet skaru,” ozbiljno i skromno, ali istovremeno i s neskrivenim ponosom govori ovaj mladi čovjek.
Za njega je važno da, pre dolaska na posao, sedmogodišnju Lenu i šestogodišnjeg Kana, dok još uvijek spavaju u toplom krevetu njegovog doma – poljubi ih. Sa svojom djecom provodi malo vremena u toku dana. Dok čeka da se ćumur u skari raspali, Albert se trudi da uhvati jedine mirne trenutke novog dana i popije kafu.
“Ako stignem. Ako ne stignem, onda ništa. Prvi gosti mi nekada već u pola sedam ujutru dođu. Budu to uglavnom zaposleni u bolnici, ili oni koji idu u to vrijeme već u neku posjetu u bolnicu, ili školarci…”
Pitamo ga da li mu se desilo da ne želi da ode na posao, da mu se ne radi. Neočekivano za disciplinovane Gorance, Albert odgovara potvrdno:
“Desilo se puno puta. Stigne me umor često. Nekad’ samo zato što sam neispavan. Legnem u dva, tri ujutru, a već ustajem u zoru. Ali ustanem, jer je jednostavno tako. Posao mora da se obavi.”
Ovaj posao nema gazdu
Inspiraciju za ovu priču pronašli smo upravo u tome da pokažemo ljude koji mogu kvalitetno da žive od tog požrtvovanog, poštenog rada. Šta ovaj Mitrovčanin kaže na to?
“Može da se živi dobro. Mora da se radi puno. Ljudi znaju u gradu da smo sve ovo stekli samo svojim znojem, da nismo ni od koga uzimali. Striktno se bavimo svojim poslom i radom. Zadovoljni smo onim što danas imamo. Imamo naš porodični posao.
Ljepše se osjećamo zbog toga, nego sada da radimo na drugim poslovima. Drugačije je.”
Albert priznaje da je bilo i drugačijih savijeta.
“Uvijek ima tih predrasuda – da budeš gazda, da budeš ovo, da budeš ono. Gazda može biti svako, ali ovaj posao nema gazdu, ovdje smo isključivo svi radnici, a gazde smo samo kada dajemo platu. Prvenstveno smo ovdje kolege svi i želio bih da tako i ostane, iskreno,” u jednom dahu objašnjava svoju radnu i životnu “filozofiju”.
Prenosi je na svoju djecu, kao i, dodaje, stariji brat Behar na – 12-godišnjeg Tarika, 9-godišnju Hanu i 8-godišnju Iman.
Svoju djecu braća Alija uče da budu vrijedni i pošteni ljudi, što je, smatra, najbitnije.
“Da znaju da poštuju sebe i druge, da se ugledaju na nas. Da u svom životu budu mirni i kulturni ljudi, pravi građani,” kaže Albert.
“Teško je u ovom gradu za djecu, baš teško. Za njih ne vidim neku veću perspektivu,” prvi put zabrinuto je zazvučao, brzo dodajući, potom, da “za sada” ne planiraju da djecu “šalju dalje”, nadajući se “boljim vremenima”.
Želio bi da djeca nastave porodičnu tradiciju, kao što su on i brat učinili, a prije njih njihov otac.
“Iskreno, volio bih da nastave mojim i bratovljevim putem. Ja i brat smo već treća generacija u našoj porodici koja se bavi ovim poslom. To je i očeva želja. Da li oni to vole onako kao što bismo mi voljeli, to za sada ne znam. Eto, trudićemo se.”
Mitrovički Mc Donalds
Sada se trude da uvedu HACCP standard. Za samu radnju su pripreme već dovršene, trenutno ulažu u radionicu za preradu mesa.
Ove godine su kupili novu hladnjaču u kojoj se može uskladištiti dvije tone mesa. Pored hladnjača, u radionici iza radnje, nalaze se mašine na kojima se meso melje, mješa.
“Nemoguće je danas raditi bez mašina. Moramo da držimo korak sa vremenom,” Albert objašnjava, dok nam pokazuje mašine, čija imena teško pamtimo. Koristili su i prilike koje su se na Kosovu poslije rata ukazivale kroz donacije i kredite.
Mlad ste, vrijedan i uspješan čovjek, koji ulaže u svoje profesionalno obrazovanje. Stvarate u društvu u kojem se takvim ljudima ne odaje priznanje, ali ga vredni ljudi i ne traže. Gde sebe vidite za 20 godina?
“Ja i brat smo razmišljali da od ovog posla napravimo sopstveni prodajni lanac. To nam je neka tajna želja. Da bude i po Kosovu i po Srbiji, jednostavno, kao Mekdonalds. Za to nam je potrebna veća pomoć. Prvo smo htjeli da kupimo jedan plac, ali je u ovom gradu nemoguće naći plac veličine koja nam je za tako nešto potrebna. Potrebna nam je hala za proizvodnju mesa i da odatle posle distribuiramo naš proizvod, najprije u Beograd, jer smo tamo stvarno traženi kod naših starih Mitrovčana, ali i onih ljudi koji su makar jednom probali naše ćufte” – Albertove oči su zasijale.
Iako brza hrana, njihov roštilj se, ipak, ne ubraja u junk food. Junetina je čista, kao i ostalo meso, pečeno na skari, prave sopstveni sudžuk, bez aditiva, lepinje su domaće umješene, tu su mliječni proizvodi – jogurt sa Golije, domaći kajmak, nezaobilazne tucana paprika i feferonke, salate…
Skoro svakog dana Sejdine ćufte u Beograd
Novi Mitrovčani su brzo prepoznali mesto gdje se jedu najbolje ćufte, ali i oni koji u prolazu svraćaju u grad. A nekadašnji Mitrovčani nisu zaboravili ćufte kod Sejda.
Od Sejde se roštilj skoro svakog dana šalje u Beograd, u prosjeku po 30 do 40 komada mesa.
Ko su ljudi koji sa 325 km razdaljine poručuju spremljen roštilj?
“To su uglavnom oni koji su poreklom iz Mitrovice, ali i Beograđani koji su, makar, jednom probali naš roštilj. Slijedeće nedjelje 30 kg roštilja spremamo za Bađija. Ima proslavu.”
Ko je Bađi?
“Pa Stanko Nedeljković – Bađi, poznat pjevač. On je, inače, sa Kosova. Dolazio je kod nas još u staru radnju, od kad’ vodimo ovaj novi posao, nije.”
Roštilj se šalje redovnim prevozom, ali neko za Sejdine ćufte i sudžuk šalje i svog vozača.
Albert, Behar i Sejda redovno šalju roštilj i Srđanu Đokoviću.
“Baš prije nekih četiri-pet dana je došao Srđanov vozač, ili prijatelj, već šta mu je. Naruči i vozi se ispred njegovog restorana. Kaže, moram da izbacim skaru napolje, da zamiriše, da komšije vide šta je roštilj.”
I baš kod roštilja, razgovor je morao da stane. Mašice kojima se na skari neprestano prevrću ćufte, već desetak minuta čekale su Alberta. U radnji je gužva sve veća, a meso se dimi…
