Od završetka Korejskog rata 1953. najmanje 31.000 Sjevernokorejaca je prebjegla na jug tog poluotoka. Gotovo 71 posto od tog čine žene, uglavnom u 20-im i 30-im godinama.
Samo nekolicina kreće najopasnijim putem kroz korejsku demilitariziranu zonu kojom je prošle godine pošao jedan sjevernokorejski vojnik.
Većina Sjevernokorejaca odlazi na dugo i skupo putovanje koje ih odvodi u Kinu nakon prelaska rijeke Yale.
To putovanje ih odvodi preko kineske južne granice u Vijetnam i Laos, prije nego što dođu na Tajland. Često lete u Južnu Koreju s Tajlanda.
Neki čak odaberu da idu u SAD, kako kažu iz Libertyja u Sjevernoj Koreji, nevladine organizacije sa prostorijama u SAD-u i u Sjevernoj Koreji.
Ali njihov dolazak u Južnu Koreju ne znači kraj njihovih briga i problema.
Al Jazeera je razgovarala sa Um Yae-run, 41-godišnjom dezerterkom koja sada radi u uredu za sklapanje brakova i kao posrednica.
Opisuje puteve i troškove povezane sa bijegom iz Sjeverne Koreje.
Razmišljala mjesec dana o bijegu
“Moja je tetka živjela u pograničnom području i uspjela je pobjeći u Južnu Koreju preko Kine. Tri godine kasnije, ona me kontaktirala preko posrednika da me pokuša nagovoriti da dođem. Razmišljala sam o tome oko mjesec dana. Nisam željela otići, ali nakon izvjesnog vremena, 2009. godine, ostavila sam kćerku i majku i pobjegla.
Posrednik me odveo do granice, ali me natjerao da pređem rijeku [na granici] usred dana.
Nije isuviše velika. U sredini zaleđene rijeke postoji rupa i Sjevernokorejci ispumpavaju vodu da tu peru veš. Ja sam se pretvarala da to isto radim i onda je posrednik na drugoj strani počeo vikati ‘Gospođice, spustite to i bježite’. Čula sam to i potrčala sam.
Graničari su pucali na mene. Morala sam naučiti da morate trčati cik-cak kako biste izbjegli metak i to me spasilo.
Iz Kine me posrednik prebacio u Vijetnam. Kada smo došli u Hanoi oko četiri dana smo ostali u motelu. Posrednici ne uzimaju jedno ili dvoje ljudi već okupe desetak i zajedno ih premjeste.
Potom smo vozom otišli na kambodžansku granicu. Hodali smo, a onda smo puzali jedan kilometar, odabravši put koji je bio potpuno mračan i prazan izuzev nekoliko punktova.
Čekali smo tri noći u Kambodži. Potom smo se vozili automobilom, a onda smo došli na trajekt koji je prešao rijeku i potom smo odvezeni do korejske ambasade. Prebacili su nas u crkvu u kojoj smo ostali tri mjeseca.
U rukama obavještajaca
Mnogi ljudi koji su došli u Južnu Koreju postali su posrednici. Oni sarađuju sa posrednicima u Kini koji sarađuju sa posrednicima u Sjevernoj Koreji.
Ako neko na Jugu želi prebaciti člana porodice ovamo, dat će adresu osobe u Sjevernoj Koreji južnokorejskom posredniku koji će je prenijeti dalje.
U Sjevernoj Koreji ne možete vjerovati nikome ko kaže da je posrednik. Tako mi dajemo posrednicima lične podatke, kao što je kodna fraza, kako bi osoba znala ko je poslao posrednika.
Ta će osoba potom sarađivati sa posrednicima da vas dovede do granice. Ako ne živite blizu granice morate ići vozom za koji će vam trebati dozvola. Posrednici će platiti vašu ulaznicu na taj voz i potplatiti željezničare.
U Sjevernoj Koreji, ako imate novca možete raditi šta god želite. Kada jednom dođete do granice, posrednik će ugovoriti vrijeme prelaska rijeke. Naprimjer ljeti, to može biti da plivate sa crnim gumenim čamcem ili čamac može biti nitima povezan sa kineskom stranom da bi ga posrednici mogli povući.
Posrednici također mogu potplatiti graničnu patrolu da saznaju raspored da bi mogli preći. Ako se mogu dogovoriti, onda postaje jasnije.
Kada sam prešla granicu, to me koštalo oko tri miliona korejskih vona (2.800 američkih dolara). Kada je došla moja kćerka, platila sam 6,5 miliona (6.000 dolara). To sada košta gotovo 10 miliona vona (9.300 dolara). Dolazak u Južnu Koreju će vas koštati oko 15 miliona vona (14.000 dolara). Prelazak granice je najskuplji dio. Ostalo je jeftinije.
Nakon dolaska u Južnu Koreju, mjesec dana su me ispitivali iz obavještajne agencije prije nego što su me pustili. Odlučila sam raditi kao posrednica jer za svaku osobu kojoj pomogneš, zaradiš oko dva do četiri miliona korejskih vona (1.800 do 3.700 dolara).
Majka nije htjela pobjeći
Prva osoba kojoj sam pomogla da pobjegne bila je moja kćerka. Moja majka to nije htjela. Ona je željela da se udam u Južnoj Koreji i počnem ispočetka. Imala sam mnogo ponuda ali kada sam dovela kćerku, svi su otišli.
Kada sam došla ovdje, uštedjela sam mnogo novca. Nisam jela, nisam kupovala ništa skupo. Odjeća me koštala 2.000 do 4.000 wona (1,8 do 3,7 dolara) a nosila sam i odjeću koju su mi drugi davali. Kada dobijete novac koji niste zaradili ne shvatate kako se zarađuje. Moja se majka ponašala kao da je majka neke bogatunice.
Sada nisam u kontaktu s majkom. Moji braća i sestre su tamo s njom pa bi to moglo biti ok. Nekada se osjećam loše što nismo u kontaktu, kao da sam sebična i izvinjavam se roditeljima.
Sada radim u uredu za sklapanje braka. Mi spajamo sjevernokorejske žene sa južnokorejskim muškarcima ili drugim strancima. Dovodimo djevojke kroz vlastite mreže. Ako oko mene ima djevojaka koje su bez partnera, ja ih dovedem ovdje i kažem im da u svojoj kompaniji imam za njih dobrog klijenta”.
