Rastko (3,5) još je sitniji nego što na fotografiji koja je obišla regiju izgleda. Majka ga je, kad je poplava naišla, uzela pod jednu ruku, u drugu je zgrabila zavežljaj sa dokumentima, i kroz vodu do pojasa prenijela u jednu kuću na brdu! Njih dvoje same je bujica zatekla u kući. Starija sestra Teodora (13,5) i brat Dušan (11,5) bili su u školi, otac Miroslav nadničio je na građevini u Beogradu.
– Kad je poplava ušla u dvorište – priča Emanuela Jeremić, Rastkova majka – svekrva i ja zaključale smo Rastka u sobu, i motikama počele da kopamo kanale, da skrenemo potok od kuće. Ali voda se podizala sve više, i kad je došla do koljena, viknula sam svekrvi da bježi, i iznijela Rastka. Sin i dokumenti – sve je što je Emanuela iznijela iz kuće.
U dvorištu njihove male kuće, blatnjave stvari poredane su da se osuše. Najviše je mokrih knjiga i Rastkovih slikovnica. Ili drugih stvari ima premalo? Miroslav (40) za život porodice zarađuje kao fizički radnik.
– Grupa nas Boljetinaca radila je na zgradi u Novom Beogradu kad su nam javili za nesreću. Za dva sata smo prešli tih 186 kilometara, ali je bilo kasno…
Zatekli smo ga kako dlijetom obija malter sa zidova, kako bi grijalica što prije isušila nakvašenu ciglu. Rastko je pored njega sve vrijeme. Oni se, i doslovce, utrkuju sa vremenom: treba kuću, prije nego što zahladni, osposobiti za stanovanje. Njih petoro sada živi u sobi u kući Miroslavljevih roditelja…
A Rastko? Bezuspješno smo se na sve moguće načine trudili mu izmamimo osmijeh. Ostao je, u onom kršu, ozbiljan i ćutljiv. Kao da zna da je zima veoma blizu.
