U oktobru 1992. godine prema Sarajevu je iz Barcelone krenuo prvi konvoj s 200 tona humanitarne pomoći. U Sarajevo je dopremljen i satelitski telefon, čiji je signal putovao preko Barcelone, predstavljajući jedinu vezu Sarajlija sa svijetom van njihove opsjednute planete.
Bio je to rezultat priče koja je počela 25. jula 1992. godine.
Tog dana svečanim paljenjem olimpijskog plamena otvorene su 25. ljetne olimpijske igre u Barceloni. Olimpijski tim Bosne i Hercegovine pozdravljen je gromoglasnim aplauzom.
Zbog vijesti o otvaranju Olimpijskih igara manje je pažnje posvećeno vijestima svjetskih agencija koje su javljale da je tog dana u Sarajevu artiljerija uglavnom djelovala po stambenim naseljima u olimpijskoj Dobrinji, te Hrasnom i Centru, gdje je u blizini zgrade Predsjedništva od eksplozije granate ranjeno najmanje šest ljudi.
Cijela Katalonija za Bosnu
Na području olimpijskog Sarajeva tog dana ubijene su najmanje tri osobe, dok su 23 ranjene. Na području cijele Bosne i Hercegovine ti brojevi bili su još veći.
Glasnogovornik UN-a obavijestio je pretpostavljene da je artiljerija djelovala smanjenim intenzitetom, te da je dan u Sarajevu protekao bučno, ali da je korišteno uglavnom samo pješadijsko naoružanje.
U blizini Goražda konvoj UN-a upao je u minsko polje, a od posljedica su uništena dva kamiona. O ostalim krajevima Bosne i Hercegovine nema vijesti. Sve u svemu i kako god to zvučalo i šta god to značilo, bio je to relativno miran dan u Bosni i Hercegovini i Sarajevu.
Povodom otvaranja Olimpijskih igara na ručak kojem su prisustvovali gradonačelnici olimpijskih gradova pozvan je i sarajevski gradonačelnik Muhamed Kreševljaković.
On je iskoristio tu priliku da održi vrlo emotivni govor uputivši apel za pomoć opsjednutom gradu i Bosni i Hercegovini. Na neki način taj govor bio je baklja, upaljena na plamenu grada, koja je upalila olimpijsku vatru i duh Barcelone.
Zato je prvi i najiskreniji koji se odazvao tom pozivu bio domaćin – harizmatični gradonačelnik Barcelone Pasqual Maragall. On je pred svim prisutnima preuzeo odgovornost i dao obećanje da će Barcelona pomoći gradu Sarajevu.
Ono što je još važnije: jednako zdušno i u olimpijskom duhu tom pozivu odazvali su se svi građani Barcelone i cijele Katalonije.
Od tog trenutka grad Sarajevo i Bosna i Hercegovina dobili su istinske prijatelje, koji su otad, pa sve do današnjih dana ostali vjerni obećanju svog gradonačelnika. Pozivu koji je uputio Grad Barcelona odazvali su se gradovi, mjesta, institucije, katalonske nevladine organizacije, građani Katalonije.
A s ciljem da se istina o ratu u Bosni i Hercegovini poput olimpijskog plamena pronese cijelom planetom. Odziv je bio fascinantan.
Priča o prijateljstvu nastavljena je početkom 1995. godine, kad je na inicijativu Joséa Maríje Mendilucea pokrenuta velika kamapanja pod imenom “Katalonija za Bosnu”, koja ubrzo prerasta u kampanju “Evropa za Bosnu”.
Distrikt Sarajevo sastavni dio organizacije Barcelone
Pozivu za pomoć Sarajevu odazvala se cijela Katalonija: od političara, nevladinih organizacija, umjetnika, humanitaraca do običnih građana.
Do kraja 1995. u Sarajevo je iz Barcelone dopremljeno više od 2500 tona humanitarne pomoći. Prijateljstvo naroda Katalonije osjećalo se u svakom susretu i s bilo kime. Činilo se tada da je Barcelona posljednja linija odbrane grada.
Prijateljstvo i saosjećanje bilo je iskreno i dirljivo. Kako bi se drugačije mogao opisati slučaj da se cijela Katalonija, s 340 općina i gradova, odazvala pozivu da se svakog ponedjeljka održi minuta šutnje u znak solidarnosti s našim građanima?
Uistinu, nijedan grad, regija ili država nisu pokazali takvu bliskost i solidarnost sa Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom. 21. jula 1995. više od 20.000 ljudi, predvođenih predsjednikom Vlade Katalonije Jordijem Pujolom, te predstavnicima svih političkih partija, izašlo je na protestni skup izražavajući ogorčenje padom Srebrenice.
Bijesni zbog dvolične politike međunarode zajednice, Katalonci su cijelom svijetu uputili poruku da je tragedija Bosanaca i njihova tragedija. O tome najslikovitije govori tekst na transparentima gdje je pisalo “Svi smo tu samo, nas je 8000 hiljada manje”.
Veliki događaj u historiji odnosa Barcelone i Sarajeva dogodio se ponovno u oktobru 1995, kad grad Barcelona donosi odluku o formiranju 11 gradskog distrikta – pod imenom Distrikt Sarajevo. Distrikt 11 bio je sastavni dio organizacije grada Barcelone pokrivajući teritoriju glavnog grada Bosne i Hercegovine.
U aprilu 1996. Barcelona se odaziva inicijativi Vijeća Evrope za otvaranje ambasada lokalne demokratije u gradovima bivše Jugoslavije, kao mjestima uspostavljanja dijaloga s evropskim gradovima.
Prihvatajući na taj način saradnju, te ulogu promotora našeg grada, u Sarajevu je otvorena kancelarija pod nazivom Ambasada lokalne demokratije Barcelona–Sarajevo.
Zaboraviti Kataloniju ljudsko je licemjerje
Ambasada lokalne demokratije funkcionisala je kao kancelarija Distrikta 11, odnosno kao most saradnje između Sarajeva i Barcelone.
Ambasada lokalne demokratije osnovana je na prvu poslijeratnu godišnjicu Grada Sarajeva u aprilu 1996, a među gostima je bio i Pasqual Maragall. Iako je rat okončan, stanje u gradu i zemlji i dalje je bilo izuzetno teško.
Svjesna takve situacije, Ambasada lokalne demokratije odmah počinje realizaciju velikih projekata zahvaljujući kojima je Sarajevo ubrzo počelo vraćati svoj olimpijski sjaj. Kao potvrda i ozvaničenje neraskidivog prijateljstva i ljubavi između Sarajeva i Barcelone, 4. 11. 2000. zvanično je potpisan protokol o bratimljenju naših gradova.
Veze građana Bosne i Hercegovine i Katalonije ozvaničene su i bratimljenjem gradova Santa Perpètua de Mogode i Tešnja, te Goražda i San Sebastiána.
U oktobru 2017. mi u Bosni gledamo slike gdje policija vrši nasilje nad našim prijateljima/-icama. Njihova podrška Sarajevu i Bosni bila je izraz čistog osjećaja za pravdu. Katalonci su to pokazali i u vrijeme Španskog građanskog rata, kad su pružili otpor fašistima Franciska Franka 1939. godine.
Zaboraviti Kataloniju, Barcelonu, taktizirati u bilo kojem pogledu kad je u pitanju naša podrška Kataloncima nije ništa drugo nego ljudsko licemjerje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
