Velika se skupina ljudi približava mostu. Hodaju poput svatova Zemlje i Neba, goloruki i bijeli. Ne pjevaju, ne pijanče, ne pucaju. Ispred svih Suada i njen dilber.
Jednookoj spodobi sa druge strane mosta prikazaše se kao jato galebova čije noge krila odmaraju i sad hitaju da napadnu crnilo dimnjaka njegove duše. Glasni su, društveno odgovorni, a odaje ih bijelo siva boja perja i vjenčano ruho na glavi i leđima, duma on jadan u svom bunilu.
Zabarikadiran u zgradu Dimnjačar povrh sarajevskog Vrbanja mosta, nekadašnjeg imena Ćiršihana, odvaži se, nategnu luk zla u sebi i snajperski precizno u pravcu galebova mira ispali kuglu kojom pogodi mladu galebicu Suadu.
Mora da smo se posadi aviona JNA-e ukazali kao reljef poleglih okamenjenih svatova u sred Saraja, pa prijeteći okruži povrh krovova dajući vojnu podršku onima s oružjem u dimnjacima i na barikadama. Među stećcima smo snimatelj Muhamed zvani Pinca i ja. Nevjerica nas sve prikovala za zemlju. Krišom pogledavamo sad na bjelinu mosta, sad na crnilo dimnjačara. Ne dišemo.
Samo se Suadin dilber odvaži i pridiže, uze je u naručje i trkom mladu ranu ponese sudbini ogrnutoj bijelim bolničkim mantilom. Iza nje na vrbanja ćefinu ostade nevina krvava fleka. Kako je Rumijeva “Rana mjesto gdje svjetlost ulazi u tebe”, samo nas u prolazu sjenkom svojom opahnuše na njihovom ovozemaljskom pješačenju koje je više ličilo na vjetroviti let ranjenih galebova.
Započinjala je Nevjestina noć koja traje koliko zadnji izdah.
Tri dana nakon njenog vjenčanja sa smrću, Pinca i ja smo na sarajevskom groblju Bare jedini kamerom snimali posljednji ispraćaj Suadinog zemaljskog ruha. Proučivši fatihu, odšutivši minut i za njenim tijelom bacivši grumen zemlje u mezar, opraštalo se tužno Sarajevo od naše Suade Dilberović Rumijevim Gazelom o smrti: “Ti sve misliš to je suton, Ne, svitanje to je pravo, jer spuštanjem tijela u grob, radi se o duše zori.”
Iste večeri, 8. aprila 92. godine, centralni-drugi Dnevnik Televizije Sarajevo se završio našim reporterskim zapisom o prvoj civilnoj žrtvi i početku rata u Bosni i Hercegovini. Kasnije ćemo saznati da je isti dan, samo na drugom mjestu, na vječni počinak ispraćena i Olga Sučić koju je, na istom mostu, kada i Suadu, 5. aprila 92., ubio agresorski snajperista skriven u zgradi Dimnjačar na Vrbanji.
Novembar je dvadesetsedmi 2003. godine. Vozim se u pravcu Jadranskog mora smjerom suprotnim onom iz kojeg je 1987. godine galebica Suada doletjela u Sarajevo. Mektebski vjerna Allahu, smjerna pred roditeljima, pametna u medicinskoj nauci i lijepa pred očima, prhnula je tad sa stopalima izglačanog Straduna rodnog Dubrovnika. Po dolasku, iako nije bila praznovjerna, sve do za nju nasilno prizvane joj Nevjestine noći, ona bi se, za svih pet studentskih godina, prije ispita, prolazeći pored zgrade Dimnjačar na Vrbanji, za sreću, umjesto za dugme, hvatala za dukat minđušu. Prvih godina za svoju, a onda i za sreću dviju mlađih sestara koje je baščaršijskim miomirisima namamila na sarajevski studij medicine. I ne sluteći da će joj one u Nevjestinoj noći i jenđibule biti.
Nemir mi podiže Radio Dubrovnik koji najavljuje konferenciju za štampu u 10, a za 19 sati i međunarodnu premijeru mog dugometražnog dokumentarnog filma “Suada – boginja dobrih namjera” u sali Međunarodnog središta hrvatskih Sveučilišta na Pilama.
Do ulaza u Gradske zidine Nebo bijaše Ragusno plavo, a onda, Neko zahvati morsko plavetnilo i na nas koji na premijeru stigosmo iz Sarajeva, sruči vodopad suza poteklih za sugrađankom Suadom. Općinski načelnik Lj. Marković, maestri Dž. Šabanagić i Đ. Jusić, Beba Selimović, teatrolog G. Gojer, M. Kanita Hodžić, predsjednica KUD-a “Suada Dilberović”, naš domaćin Niksa Bender i ja smo, trkemice mokri do kože isto pomislili: nevrijeme je božija kazna i poruka potencijalnim gledateljima filma da ostanu kod kuće na suhom. Ili…
“Postani nebo. Sruši zid koji te zatvara. Pobjegni!” (Rumi:Mesnevija)
Međunarodna premijera filma. Umjesto crvenog tepiha – trešnjev pod. Ne čuju se fanfare – tuži naj, a on se čuje kada se jedna duša odvaja od drugih duša. I kiša je stala. Dvorana i hodnici dupke puni gledateljima. Svi oni preko potiljaka majke Sanije i oca Atifa zanijemljeli gledaju kadrove Suadine dženaze po kojima na filmskom platnu iz prvog reda pršću suhe uzdah – suze njenih roditelja. Sve vrijeme gledam na njih dvoje i učini mi se kako u jednom trenu, prošavši kroz sedam mekama, s majčinog na očevo čelo preleti Suadina duša i smiri se u džennetskom krilu duše šejha Hasana Kaimije.
Dok traje dugi aplauz pijeteta i tišine, pred vratima Sveučilišne zgrade, ostali gledatelji u redu strpljivo čekaju ulazak na repriznu projekciju filma o junakinji i svjedokinji dobrih namjera Suadi Dilberović.
“Imena nisu važna. Ruža bi mirisala i kada bi se drukčije zvala”, veli Rumi.
