Bilo je to prvo jutro 15. hidžretskog stoljeća, 1. muharrem 1400. godine, odnosno 20. novembar 1979. godine. Dok su se muslimani širom svijeta radovali ulasku u novo stoljeće s nadom da će biti bolje nego prethodno, u središtu islama u Mekki, kod “Bejtullaha” ili Božije kuće, odvijala se zastrašujuća drama. Tek što je imam, koji je predvodio vjernike u molitvi ispred Kabe, najsvetijeg mjesta u islamu, molitvu okončao selamom, pozdravio vjernike riječima: “Neka je s vama mir Božiji i Njegova milost” strahovito su odjeknuli pucnji u dvorištu Harem-i šerifa, Velike džamije u Mekki.
Grupa militanata, tvrdokornih selefističkih zelota, naoružanih puškama koje su prethodno prokrijumčarili u mrtvačkim tabutima (sanducima) žurno su blokirali cijeli kompleks harema – Božija kuća bila je pod opsadom.
Vođa pobune bio je Džuhejman el-Utejbi koji je okupio nekoliko stotina sljedbenika, među kojima je bilo i stotinjak studenata Islamskog univerzitetu u Medini, koji su povjerovali u njegovo učenje da je njegov mlađi kolega Muhammed bin Abdullah el-Kahtani obećani Mehdi (Upućeni spasitelj) čiji je dolazak pred Sudnji dan nagovijestio sam Poslanik islama.
Historija islama bilježi mnoge slučajeve pojave osoba koje su za sebe tvrdile mesijanski status. K tome, historija Mekke bilježi mnoge slučajeve skrnavljenja svetosti ovog grada kao i same Velike džamije, ali u modernom vremenu se nije desio spektakularniji napad na središte islama, a zataškivanje ovog slučaja traje gotovo četiri decenije.
Intrigantno zapadno tumačenje događaja
Danas je veoma malo podataka o svim detaljima događaja i same specijalne vojne operacije koja je okončala dvosedmičnu krvavu opsadu i rezultirala stotinama ubijenih. Pored nekoliko arapskih knjiga koje se bave ovim potresnim događajem, na engleskom jeziku je 2007. godine izašla izuzetno intrigantna knjiga o ovom događaju tadašnjeg dopisnika Wall Street Journala iz Džedde Yaroslava Trofimova The Siege of Mecca: The Forgotten Uprising in Islam’s Holiest Shrine.
U Saudijskoj Arabiji cijeli slučaj je ostao na nivou smutnje kako se ona kolokvijalno i naziva “Fitnetu Džuhejman” ili Džuhejmanova smutnja.
Međutim, najvažnije, opsada Harem-i šerifa nije potakla debatu o opasnosti radikalnih tumačenja vjere, štaviše, mnogi poznavaoci prilika u Kraljevini Saudijskoj Arabiji ovaj događaj označavaju kao prekretnicu kada je vladajuća porodica Al Saud poklekla pred pritiscima rigidne vehabijske uleme i pristala na još konzervativnije slijeđenje ionako konzervativnog tumačenja i prakse vjere u Kraljevini.
Naime, prema Trofimovu, Džuhejman el-Utejbi je svim svojim bićem bio originalni izdanak saudijskog spoja vjere i politike: poticao je iz porodice čiji se otac borio za Ibn Sauda, kralja osnivača u tzv. Ihvanima koji će kasnije biti odbačeni i optuženi za hardižizam, pripadništvo heretičkoj sekti iz ranog islama. Bio je osamnaest godina pripadnik domovinskih snaga Kraljevine, a školovao se na čuvenom Islamskom univerzitetu u Medini i djelovao u okviru misionarske organizacije “Ed-Da’wa es-Selefijja el-Muhtesiba” koju je osnovao tadašnji dekan ovog fakulteta, a kasniji vrhovni muftija Saudijske Arabije šejh Abdul Aziz bin Baz. Džuhejmen je većinu svojih sljedbenika regrutirao upravo iz ove misionarske organizacije. Njegovo nastrano učenje već je primjećeno nekoliko godina ranije, te je 1977. godine razmatrano od strane saudijske zvanične uleme i odbačeno.
Očigledno je da Džuhejman, prema Trofimovu, “nije mogao shvatiti narastajuću pukotinu između islamske teorije i saudijske realnosti bez propitivanja temelja režima”.
Konačni korak ka denunciranju i saudijskog režima i režimske uleme i razlaz sa Bin Bazom Džuhejman će, prema Trofimovu, vjerovatno načiniti kada se u Medini upozna sa radikalnim idejama egipatskih islamističkih egzilanata koji su osuđivali Nasserov režim, a koje je tada Saudijska Arabija udomila. Saudijske vlasti su 1978. uhapsile Džuhejmana i stotinjak njegovih pristalica zbog “ustaničkih ideja” da bi ih nakon mjesec dana pustili iz zatvora u Rijadu.
Fetva se čekala nekoliko dana
Učenje o Mehdiju prisutnije je u šiijskom islamu, dok neki sunnitski autoriteti odbacuju autentičnost ovih hadisa. Međutim, snažna ideja o tome kako će se pred Sudnji dan pojaviti osoba koja će uspostaviti red, pravdu i sigurnost, te obnoviti vjeru, postoji u različitim varijantama i u sunnizmu. Bilo da se radi o hadisima o Mehdiju ili Obnovitelju vjere koji će se “javljati na početku svakog novog stoljeća”, njihova politička (zlo)upotreba stvara potentni narativ kojeg je vrlo lahko upregnuti, a što je Džuhejmanu pošlo za rukom sa grupom od nekoliko stotina ljudi.
U Velikoj džamiji u Mekki nastala je pometnja među vjernicima, a Džuhejman je nakon što se dočepao mikrofona preko razglasa počeo prisutne pozivati da dadnu prisegu i slijede Mehdija koji će svijetu donijeti pravdu.
“Slijedite Mehdija, koji će ovu kraljevinu očistiti od njezine dekadencije”, pozivao je Džuhejman zatočene muslimane u Mekkanskom haremu, prema svjedočenjima preživjelih.
Vlasti Saudijske Arabije panično su reagirale na vijesti o dešavanjima u Mekki. Tadašnji kralj Halid je naredio da se zatvore granice, prekinu telefonske veze i pošalje vojska ka Mekki. U Mekku su odmah doputovali tadašnji ministar unutrašnjih poslova princ Najef i ministar odbrane princ Sultan.
Isti dan popodne Velika džamija je opkoljena, ali problem je osim sigurnosne dimenzije imao i vjersku: kako neutralizirati naoružane napadače u mjestu u kome je po islamu zabranjeno svako prolijevanje krvi?
Na fetvu za djelovanje se čekalo nekoliko dana, a prema nekim autorima, vladajuća saudijska porodica je upravo ovu fetvu skupo platila još većim popuštanjem rigidnim stavovima konzervativne vehabitske uleme.
Najmasovnije pogubljenje u Saudijskoj Arabiji
Opsada i neutraliziranje pobunjenika trajala je oko dvije sedmice, a borbe su posebno bile teške jer su Džuhejmanovi sljedbenici sa sobom u podzemne prostorije Harem-i šerifa odveli i taoce. Iako je prethodno Džuhejman uvjerio svoje sljedbenike da će se mnoga čuda desiti onima koji ih budu napadali, kada su operacije neutraliziranja počele mnogi su tek tad uvidjeli da im slijedi borba do smrti.
Prema nekim autorima, uključujući i Trofimova, a to saudijske vlasti nikada zvanično nisu priznale, za operaciju neutraliziranja pobunjenika angažirani su francuski specijalci koji su, zajedno sa saudijskim, ovladali Harem-i šerifom tek nakon dvije sedmice. Džuhejman el-Utejbi i njegovih 170 preživjelih sljedbenika su uhapšeni, a Muhammed ibn Abdullah el-Kahtani je ubijen u borbama. Njegovo tijelo će kasnije biti prikazano na saudijskoj televiziji kao dokaz da se radilo o lažnom Mehdiju.
Prema tadašnjoj izjavi princa Najifa prilikom opsade i oslobađenja Velike džamije u Mekki ubijeno je 177 pobunjenika, 127 vojnika i 26 taoca, a ranjeno je preo 600 ljudi. Džuhejman el-Utejbi i 63 njegovih najbližih sljedbenika – 43 Saudijca, nekoliko Egipćana, Jemenaca, Kuvajćana, jedan Sudanac i jedan Iračanin – osuđeni na smrt i 8. januara 1980. godine pogubljeni javno u osam različitih gradova Saudijske Arabije. Bilo je to najmasovnije pogubljenje u Saudijskoj Arabiji, ali i zlokobna najava pošasti nasilnog ekstremizma koji je u proteklih četrdeset godina u crno zavio mnoge muslimanske zemlje, a muslimanska drutšva doveo do kolapsa.
Danas, na prvi dan 1440. hidžretske godine, četrdeset lunarnih godina nakon ovog tragičnog događaja muslimani se i dalje bave posljedicama, a ne uzrocima. Upravo ti uzroci – usko i rigidno tumačenje vjere, ograničavanje slobode mišljenja, zatvaranje i progon neistomišljenika – su idealni uslovi za razvoj još radikalnijih tumačenja i reakcionarnih pokreta koji će osujetiti svaki pokušaj proklamiranih reformi.
Dok se ti uzroci ne shvate, dok se s njima iskreno ne suoči snaga muslimanskog uma, muslimanska nada u bolje sutra, pa makar se radilo i o Koljevci islama, teško da će se ostvariti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
