Polje uz potok u središtu Pustog Sela tokom godina obraslo je grmljem. Ali posljednjih dana Tahir Krasnići je više puta razmišljao hoće li uzeti sjekiru i smanjiti trnovite grane da bi očistio mjesto gdje su prije dva desetljeća on i 118 drugih civila bili poslani da budu ubijeni.
U poslijepodnevnim satima 31. marta 1999. srpske vojne, paravojne i policijske snage opkolile su ovo selo od oko 100 kuća u općini Orahovac, koje su u prethodnim sedmicama udvostručile broj stanovnika koji su bili raseljeni iz drugih sela, prenosi BIRN.
Srpske snage okupile su mještane u polju i odvojile muškarce od žena. Ženama je rečeno da napuste selo.
Isjekli ga noževima
– Kad su žene i djeca krenuli prema Đakovici, počeli su nas udarati. Isuf Nuši ranjen je granatama i tijelo su mu isjekli noževima – rekao je Tahir Krasnići za BIRN.
Ukupno 119 muškaraca podijeljeno je u četiri grupe.
– Prva grupa bila su djeca u dobi od 13 do 17 godina. Natjerali su ih da hodaju oko 30 metara iza nas i pogubili ih. Isto se dogodilo s drugom grupom. Bilo je oko 20 vojnika s mitraljezima koji su pucali – prisjeća se Krasnići.
Posljednje čega se Krasnići, koji sada ima 75 godina, sjeća je trenutka kad je pokušao izbjeći stablo koje je bilo blizu njegovog lica dok su se ubice pripremale početi s ubijanjem i treći put.
– Ne znam jesam li izgubio svijest ili sam bio u drugom svijetu. Sjećam se samo bujice vode kada sam dopola pao u potok i tijela drugih oko mene. Bila je noć – rekao je.
Rekao je da je tako proveo nekoliko sati, nije se pomicao jer je kuća u blizini gorjela i osvjetljavala okolicu.
– U nekom trenutku sam se probudio i krenuo kroz mrtva tijela. Posljednje lice kojeg se sjećam bilo je ono 17-godišnjeg Zaima, koji je došao iz drugog sela i našao utočište u mojoj kući – rekao je.
Kako je prolazio kroz vodu, ugledao je dva svoja rođaka koji su pobjegli i sada hodali nizvodno. Poslije je vidio da je preživjelo ukupno 13 ljudi. I svi su bili ranjeni.
Hrpa leševa
– Hodali smo cijelu noć potokom i kroz planinu sve dok nismo došli do susjednog sela Poluže. Tek tada sam shvatio da su dva metka pogodila i mene. Do tog trenutka nisam ih osjećao – rekao je.
Bečir Krasnići danas ima 79 godina i on je bio u četvrtoj grupi, posljednjoj određenoj za smrt. Rekao je da je sve bilo gotovo za sat.
– Bilo je 17:02 kada je počeo užas. Moj brat Pajazit bio je tamo. Imao je 45 godina. Vidio sam kada je pao na tlo. Vidio sam i kada su u trećoj grupi pobili moje druge rođake. Još se vidjelo – rekao je Bećir Krasnići.
Prisjetio se kako je, približivši se mjestu pogubljenja, ugledao hrpu mrtvih tijela.
– Vidio sam posvuda krv, vidio sam kako se slijeva i otječe u potok. A onda su ispaljeni meci – kazao je.
Svijesti ga je prizvalo jaukanje jednog ranjenog.
– Bio je to naš komšija Murtezan. Otpuzali smo kroz potok i vidjeli Tahira i druge koji su preživjeli. Tada sam vidio Srbe kako odlaze iz mjesta koje je cijelo bilo u plamenu – pričao je.
Dan poslije Tahir Krasnići i još neki lokalni stanovnici otišli su do sela da bi sahranili pobijene.
– Počeli smo sakupljati tijela i kopati grobove. Kako bismo ih poslije mogli prepoznati, zabilježili smo njihova imena na njihove remene i na drvenu oznaku svakog groba – kazao je.
– Neki od njih bili su spaljeni, tako da ih nismo mogli sve identificirati. Omotali smo tijela dekama i najlonskim plahtama koje su nam bile donirane iz humanitarnih organizacija za kuće koje su bile spaljene 1998. – dodao je.
Tri dana trebalo im je da u tajnosti sahrane sve žrtve, jer su srpske snage u nekoliko navrata ulazile u mjesto i pucale na ljude koji su sahranjivali mrtve. Tahir Krasnići se jako dobro sjeća ta tri kišna i vjetrovita dana u aprilu 1999. dok je čekao da odu iz mjesta kako bi on i ostali preživjeli nastavili sa sahranjivanjem.
– Neki od njih ostali su u otvorenim rupama, kiša ih je potopila prije nego što smo stigli pokriti ih zemljom – rekao je.
Pajazit Krasnići, koji je u Pustom Selu izgubio 20 rođaka, tokom godina je prikupio dokaze o pokolju i žrtvama i objavio ih u knjizi. Rekao je da su neka tijela nakon pokolja spaljena u traktorskoj prikolici. Od šest takvih četvero je bilo djece, a najmlađe je imalo 13 godina.
Srpske snage su se 21. aprila vratile u Pusto Selo i iskopale svih 106 tijela bagerom.
– Utovarili su ih u kamion i odvezli prema Orahovcu – rekao je Pajazit Krasnići.
Pronašao tri kosti
U aprilu 1999. ostaci ubijenih u Pustom Selu pronađeni su u tri masovne grobnice u Orahovcu, Prizrenu i u Suvoj Reci. Osam tijela nisu nikada pronašli. U tom selu svog oca i nećaka izgubio je Malik Fetahu iz sela Guri i Kuč, odakle su pobjegli kako bi se sakrili ovdje. Rekao je da je tek prije nekoliko mjeseci pronašao samo tri kosti od oca za čijim ostacima traga sve otada.
– Na tijela smo čekali 20 godina. Koliko ćemo trebati čekati na pravdu – pitao se.
Njegov otac Salih imao je 83, a njegov nećak Blerim samo 13 godina. Bekir Krasnići je 2009. godine svjedočio na suđenju srpskim službenicima Vladimiru Lazareviću, Nebojši Pavkoviću i Sretenu Lukiću na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju.
Bivši generali Pavković i Lazarević, general policije Lukić i bivši pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Đorđević svi su proglašeni krivima za ubistva, progon i nehumano postupanje s kosovskim Albancima 1999., što je uključivalo i pokolj u Pustom Selu. Lazarević je osuđen na 14 godina zatvora, Pavković je dobio 22, Lukić 20, a Đorđević 18 godina. Bećir smatra da izrečene kazne ne pružaju pravdu žrtvama.
Održana komemoracija
U nedjelju je održana komemoracija za žrtve povodom 20 godina pokolja. Obraćajući se porodicama žrtvama, načelnik Smajl Latifi rekao je da je to jedna od najvećih tragedija kosovskog rata.
– Stotinu i šest ljudi poredano i je hladnokrvno pobijeno, isplanirano i po naređenju… A onda su ih iskopali da bi uništili tragove zločina koji se ne može sakriti. Time su Srbi počinili dvostruki zločin – rekao je Latifi.
Spomenuo je i to da su direktni počinioci zločina ostali slobodni. Dvadeset godina poslije Tahir Krasnići i njegov prezimenjak Bećir jedini su preživjeli koji su još na životu.
– Svi drugi preživjeli su poumirali. A ja želim svjedočiti na sudu prije nego što i ja umrem – rekao je Tahir Krasnići.
A onda je dodao: “Bojim se da taj dan neću dočekati.”
