Polovinom marta 1993. godine jedna strašna vijest zaledila nam je srca: porušene su džamije! Do tada smo doživjeli najstrašnije stvari – ubijanja civila, žena i djece, progone, logore, pljačke, silovanja, krv i suze. Ali, vijest da su srušene džamije pogodila nas je kao grom, jer je do kraja ogoljela namjeru zločinaca da i nas i našu istoriju potpuno zbrišu sa lica zemlje, da ne postojimo više, da se više nikad ne vratimo na svoje. Bio je to gorki otrov bačen na naše rane.
Rušenje džamija u Bijeljini počelo je 13. marta i trajalo je dva dana, a izvele su ga specijalne vojne ekipe uz asistenciju policije, koja je prethodno obišla sve bošnjačke kuće u blizini džamija i upozorila ih da ne izlaze, a zatim i da brzo poprave oštećenja na kućama, da ne bi platili glavom. Srušena je i najstarija – Atik džamija, koju je sultan Sulejman Veličanstveni sagradio polovinom šesnaestog vijeka, i turbe bimbaše Sadik-age u njenoj avliji, pa Salihbegovića džamija iz osamnaestog vijeka, džamija u mahali Pašine bašče iz sedamnaestog vijeka, džamija u Dašnici i Krpića džamija. Nakon toga srušene su i džamije u Janjarima, Glinjama ( džamija Azizija iz sedamnaestog vijeka), Atmačićima i Srednjoj Trnovi, a zatim i sve tri u Janji, među njima i janjarska Atik džamija. Za nešto više od mjesec dana porušene su sve džamije, svi muslimanski vjerski objekti na teritoriji koju su okupirali Karadžićevi Srbi. Prema podacima do kojih je došao Muharem ef. Omerdić (“Prilozi izučavanju genocida nad Bošnjacima 1992-1995.”), potpuno je uništeno 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, 4 tekije, 37 turbeta i 405 raznih drugih vakufskih objekata. Od svega toga nije ostao ni kamen na kamenu. Bila je to jasna slika genocidne prirode velikosrpskog projekta, prepisanog iz četničkog programa i nacističke prakse.
Riječ holokaust označava potpuno uništenje Jevreja u Drugom svjetskom ratu, a nastala je od dvije grčke riječi: holos, što znači sve, i kaustos, što znači spaliti. Nacisti su željeli da unište jedan narod, njegovu kulturu i istoriju, da mu oduzmu identitet, i to je bilo više od najstrašnijeg zločina – genocida. U agresiji na BiH to su doživjeli Bošnjaci.
Četnici Draže Mihajlovića su počinili genocid nad muslimanima i pobili 108 hiljada ljudi (prema nalazima Kočovića, Žerjavića i Dedijera), odnosno 8 posto čitave populacije, što je, nakon Jevreja, procentualno najviše. Ali, nisu sistematski i planski rušili džamije, kao njihovi ovovremenski nasljednici. To priziva u sjećanje ranije slučajeve genocida nad muslimanima i brisanje svih tragova njihovog postojanja u zemljama koje je napustila Turska, pogotovo u Srbiji. Sve se to ponovilo na kraju dvadesetog vijeka, samo još krvavije. Tim stopama krenuli su i njihovi hercegbosanski saveznici, pravdajući se da tako štite Evropu i Zapad od strašnih bosanskih muslimana, najmirnijeg i najcivilizovanijeg naroda u ovom dijelu svijeta. Naroda koji, ni nakon svega što mu je učinjeno, nije rušio crkve, ni jedne ni druge. Ostale su nedirnute stare crkve u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Bihaću. Pa čak i u Srebrenici.
Beogradska televizija je 15. jula 1995. godine emitovala snimak ulaska srpskih trupa u Srebrenicu. Tom prilikom je Ratko Mladić izjavio da je to osveta Turcima, ne objašnjavajući zašto, onda, Srbi nisu objavili rat Turskoj, već su pobili bespomoćne Bošnjake. Kamera je tada uhvatila i srpsku pravoslavnu crkvu, nedirnutu. Sutradan je beogradski profesor Miladin Životić napisao da je ta crkva bila “ čitava, previše čitava da bi bila prizor dostojan propagande…Stvar nezamisliva s džamijama u bilo kojem čisto srpskom mestu.”
Ostalo je zabilježeno da je Vlada u Sarajevu, koju su Srbi zvali “muslimanska Vlada”, kao prvi objekat u razrušenom gradu obnovila staru pravoslavnu crkvu na Baš-čaršiji. Za to vrijeme, Srpska pravoslavna crkva je vodila vjerski rat za teritorije, pružajući svu moralnu logistiku izvođačima genocida, blagosiljajući zločine i zločince, i crkve podignute na temeljima srušenih džamija. Vladika Kačavenda je u Bijeljini, na temeljima 11 kuća protjeranih Bošnjaka, u centru grada, sazidao manastir, “ srpski Versaj”, kako su ga nazvali, kao spomenik genocidu. I niko iz crkvenih ili političkih krugova u RS-u i Srbiji nikada, ni jednom riječju, nije osudio ratni zločin rušenja džamija. Bijeljinsko Okružno tužilaštvo nikad nije ni pomenulo taj zločin. A Atik džamija se nalazi pored zgrade Suda, samo dvadesetak metara vazdušne linije od kancelarije u kojoj sjedi glavni tužilac Novak Kovačević, koji, kako se čini, nije do sad čuo za rušenje džamija. Jer, da jeste, dužnost bi mu bila da pokrene istragu.
Do danas u RS –u niko nije htio da govori o džamijama. Ni političari, ni sudije, ni novinari, ni istoričari, ni obični svijet. Niko. Pa se čini kao da su, u najmanju ruku, sve džamije, u dogovoru, same pale, samo da bi se bacila ljaga na slobodoljubive srpske majstore genocida. Zločin se danas slavi u manjem bosanskohercegovačkom entitetu, a sluge zločina se veličaju i nagrađuju. Pokazuje to i primjer Dragana Davidovića, koji je bio ministar “vere” u Vladi Radovana Karadžića, i to u pet mandata. Dragan Davidović, koji se proslavio i televizijskom izvedbom četničkih pjesama, bio je, po funkciji, najodgovorniji za rušenje džamija, a za to je nagrađen mjestom direktora RTRS-a, televizije svih građana RS-a, među njima i Bošnjaka. Nakon višegodišnjeg vjernog služenja Dodikovom režimu, vraćen je na “mjesto zločina” – postao je direktor Republičkog sekretarijata za vjere. Da li to Dodik planira da ponovi “podvig” iz 1993. godine?
Jer, Bošnjaci su do sad uspjeli obnoviti većinu porušenih džamija, i to sami. Ostaje pitanje : zašto još nema velike tužbe zbog rušenja svih džamija i zahtjeva za naknadu štete? I zašto nismo čitav svijet upoznali s tim varvarskim postupkom onih, koji su, nakon svega, za zločin nagrađeni dobijanjem entiteta Republika Srpska?
Ali, džamije se polako podižu iz pepela. Njihove munare ponovo dodiruju nebo i svojom dubokom sjenkom opominju da se moramo konačno osvijestiti, da moramo početi, organizovano i planski, da čuvamo i branimo sebe, svoju istoriju, svoj identitet i svoju državu. Ne smijemo više čekati da sve to neko drugi učini za nas.
Pri tome, jedno moramo znati:
Kur’an Časni kaže: “Uistinu, Allah džellešanuhu neće ništa promijeniti u jednom narodu, dok taj narod ne promijeni sam sebe.”
Autor: Jusuf Trbić
